Što je to opraštanje? Opravdava li opraštanje nečije ponašanje koje nas je duboko povrijedilo? Ovisi li moje opraštanje o pokajanju onoga tko me je povrijedio? Što da činim ako onaj tko me je povrijedio ne zaslužuje moj oprost?
Krist je učinio prvi korak u pomirenju s Njim. Upravo nas “dobrota Božja … vodi k obraćenju” (Rimljanima 2,4). U Kristu nas je Bog pomirio sa sobom dok smo još bili grešnici. Naše pokajanje i priznanje nisu ostvarili pomirenje. Kristova smrt na križu je to učinila; naš udio je samo u tome da prihvatimo ono što je učinjeno za nas.
Istina je da ne možemo dobiti blagoslov oprosta ako ne priznamo svoje grijehe. To ne znači da naše priznanje potiče Boga da nam oprosti. Oprost je stalno prisutan u Njegovom srcu. Naprotiv, priznanje nas osposobljava da primimo oprost. “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9)
Priznanje je životno važno ne zato što bi promijenilo Božje držanje prema nama, već zato što mijenja naše držanje prema Njemu. Kada se pokorimo osvjedočavajućoj sili Svetoga Duha i kada se pokajemo i priznamo svoje grijehe, mi se mijenjamo.
Oprost je također vrlo bitan za naše duhovno blagostanje. Kada ne oprostimo nekome tko nas je povrijedio, to nam može nauditi mnogo više nego njemu, čak i ako takva osoba ne zaslužuje oprost. Ako vas je netko povrijedio i bol vas razdire zato što mu niste oprostili, vi mu dopuštate da vas svakog dana ranjava ispočetka.
Oprost oslobađa našeg bližnjega od naše osude zato što je Krist nas oslobodio od svoje osude. Oprost nipošto ne odobrava njegovo ponašanje prema nama. Mi se možemo pomiriti s nekim tko nas je povrijedio zato što nas je Krist pomirio sa sobom kad smo mi Njega povrijedili. Mi možemo oprostiti zato što smo dobili oprost. Možemo ljubiti zato što smo sigurni u Njegovu ljubav. Oprost je odluka, izbor. Mi možemo odlučiti da ćemo oprostiti usprkos ponašanju i djelima druge osobe. To je onda pravi duh Isusa Krista.
Mark Finley