“Neki čovjek imao dva sina.” (Luka 15,11) U ovoj usporedbi pojavljuju se dva sina koji su rođeni od istog oca, ali imaju dva različita karaktera. Stariji sin je lojalan, uporan, radišan. Mlađi bez sumnje ne želi raditi, ne želi biti odgovoran, ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti. Obojica su od istih roditelja. Obojicu je vjerojatno njihov otac jednako volio i bio im predan. Jedan je bio odan; drugi nije imao poštovanja.
To je neobičan fenomen koji je često prisutan, zar ne? Dvoje (ili više) braće i sestara, od istih roditelja, žive u istom domu, jednako su odgajani, jednako voljeni, čak su jeli istu hranu — jedno od njih postaje duhovno, vjerno, služi Gospodinu, dok drugo iz nepoznatog razloga ide u sasvim suprotnom smjeru. Koliko god bilo teško razumjeti, to nam pokazuje stvarnu snagu slobodne volje.
Tekst nam ne kaže kako je došlo do dijaloga između oca i sina i je li ga otac odgovarao moleći ga da preispita svoju odluku, da ne bude tako brzoplet, da promisli o svojem postupku. Najvjerojatnije je to i učinio, ali je na kraju sinu dao “dio baštine” koja mu je pripadala, i on je otišao. Isto načelo možemo zapaziti u cijeloj Bibliji: Bog daje ljudskim bićima slobodu izbora da idu svojim putem, da žive kako sama žele. Naravno, kao što dobro znamo, naš izbor dolazi s posljedicama, posljedicama koje mi ne možemo zamisliti ili predvidjeti.
Raširene ruke
Zamislite oca koji promatra kako njegov odvažni sin stavlja svoje stvari u naprtnjaču, spreman da napusti svoj dom. Možda je pitao svojeg sina kamo ide, kakav mu je plan u vezi sa zapošljavanjem, koji su njegovi snovi za budućnost. Tko zna što mu je sin odgovorio. Njegovi odgovori vjerojatno nisu bili ohrabrujući, barem za oca. Sin je bio više nego spreman da se dobro provede.
Uostalom, zašto ne? Bio je mlad, pustolovnog duha, imao je nešto gotovine i želio je vidjeti svijeta. Život na obiteljskom gospodarstvu vjerojatno je smatrao glupim i dosadnim za razliku od svih mogućnosti koje mu je svijet nudio.
Teško je pretpostaviti kako bi ova priča završila da je rasipnom sinu krenulo dobro u životu. Pretpostavimo da je našao načina za stjecanje prihoda i da mu je bilo dobro. Iz onog što ovdje možemo iščitati, nije baš vjerojatno da bi se vratio “na koljenima”, zar ne? Tko od nas nije ponekad osjetio žaljenje, ne toliko zbog grijeha koliko zbog posljedica, pogotovo kad smo bili uhvaćeni? Čak će i okorjeli mnogobožac požaliti što je učinio preljub ako je zbog toga dobio herpes, gonoreju ili neku drugu spolno prenosivu bolest. Ako snosimo bolne posljedice zbog našeg pogrešnog izbora, to nije pravo kršćanstvo, zar ne?
Što se dakle dogodilo s ovim mladim čovjekom? Iako nema sumnje da su strašne okolnosti u kojima se našao rezultirale promjenom stava, do čega inače ne bi došlo, njegovo razmišljanje, kao što tekst otkriva, pokazuje istinsku poniznost i spoznaju da je sagriješio i protiv oca i protiv Boga. Čini se kako govor koji je pripremio pokazuje iskrenost njegova pokajanja.
Možeš se ponovno vratiti kući
U drugim dvjema usporedbama u Luci 15. izgubljeni objekti nisu toga bili svjesni (posebno drahma), i nisu se mogli vratiti natrag čak i da su htjeli, dok je izgubljeni sin, koji se udaljio od “istine”, tek nakon vremena provedenog u tami (vidi Ivan 11,9.10) shvatio koliko je izgubljen. Tijekom povijesti spasenja Bog se morao nositi s onima koji su se namjerno okrenuli od svjetla koje su imali i otišli svojim putem. Dobra je vijest u ovoj usporedbi da čak i u takvim slučajevima, kada Bogu okrenu leđa ljudi koji su svjesni Njegove dobrote i ljubavi — On ih je još uvijek voljan vratiti na položaj koji su nekad imali u Njegovoj obitelji Saveza. Ako je mladić svojom slobodnom voljom odlučio otići, morao je tom istom slobodnom voljom odlučiti da se vrati. Tako je i s nama.
U ovim je usporedbama također zanimljiv kontekst u kojem su ispričane. Pročitajte Luka 15,1.2. Zapazite različite ljude koji slušaju ono što Isus govori. Za sve nas trebala bi biti snažna poruka da Isus, umjesto da upućuje upozorenja o završnim apokaliptičnim događajima ili o propasti svijeta i osudi onih koji se ne pokaju, kazuje usporedbe koje pokazuju očevu žarku ljubav i brigu za sve one koji su izgubljeni, bez obzira na okolnosti koje su ih do toga dovele.
Najbolja haljina
Kao što smo vidjeli, sin je morao donijeti odluku o povratku kući. Nije bilo nikakve prisile od strane njegovog oca. Bog nikog ne prisiljava na poslušnost; ako nije prisilio Sotonu na poslušnost na Nebu ili Adama i Evu u Edenu, zašto bi to učinio sada, dugo nakon što su posljedice neposlušnosti opustošile čovječanstvo (Rimljanima 5,12-20)?
Sin je sve priznao ocu, ali iz ovog teksta možemo dobiti dojam da ga otac gotovo nije čuo. Pogledajmo redoslijed zbivanja: otac trči u susret sinu, grli ga i ljubi. Naravno, priznanje je dobro i vjerojatno je više koristilo ocu nego sinu, ali u tom su trenutku sinova djela govorila jasnije od njegovih riječi.
Otac je također naredio slugama da donesu najbolju haljinu i odjenuo ga. Grčka riječ koja je ovdje prevedena kao “najbolja” (protos), često znači “prvi” ili “najistaknutiji”. Otac mu je dao najbolje što je imao. Razmislimo također i o kontekstu: sin je živio u siromaštvu tko zna koliko dugo. Vjerojatno nije došao kući obučen u najbolju odjeću. Uostalom, on je dosad čuvao svinje. Nema sumnje da je postojala razlika između onoga u što je bio odjeven kad ga je otac prihvatio (zapazite također da otac nije zagrlio sina tek nakon što se ovaj okupao) i odjeće u koju ga je otac odjenuo.
Ovo između ostalog pokazuje da je obnova njihovog odnosa u tom trenutku bila potpuna. Upravo u tom trenutku i na tom mjestu sin je dobio sve što mu je bilo potrebno. Izgubljeni sin se pokajao, priznao i odvratio od svojih putova. Otac je učinio ostalo. To je najljepša slika spasenja.
Myrna Tetz