“A znamo”, piše apostol Pavao u jednom dubokoumnom tekstu, “da je zakon dobar, ako ga tko drži kako treba” (1. Timoteju 1,8). Činjenica koja nas ovdje zapanjuje jeste da se zakon može držati kako treba i kako ne treba. Pavao hoće reći da se zakon može primjenjivati nezakonito i da je Božji savršeni zakon loš ako ga netko koristi za svrhe za koje nikako nije načinjen. Nezakonita primjena Božjeg zakona jedno je od velikih iskušenja ljudske prirode.
Pavao je dobro znao što govori, budući da je bio farizej koji je vjerovao da se može “uzdati u tijelo”, neko tko je bio “besprijekoran” “po pravdi zakonskoj” (Filipljanima 3,4.6). U svom pretkršćanskom iskustvu, Pavao se ponosio svojim moralnim postignućima za Boga. U najboljem farizejskom smislu te riječi, on je bio moralni “vrhunski sportaš”, koji se svojski trudio ugoditi Bogu držanjem Njegovih zapovijesti.
Drugim riječima, Pavao je zastupao farizejski stav po kojem “čovjek, striktnim držanjem svega onoga što zakon propisuje, može dostići pravi odnos s Bogom. Ako izvrši sva djela zakona, on će biti prav pred Bogom” 1. Način da se čovjek smatra pravim pred Bogom bio je držanje Božjeg zakona. Poslušnost je vodila opravdanju. Zakon je za njega bio sredstvo postizanja pravednosti.
Upravo je taj obrazac obraćeni Pavao shvatio kao “nezakonitu” primjenu Božjeg zakona. U jednom drugom kontekstu, Pavao je pisao da je moralni zakon (uključujući Deset zapovijesti) “svet, pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12).
“Za što — dobar?”, pitanje je koje moramo postaviti. Čak se i nešto što je dobro, sveto i pravedno može upotrijebiti na loš, nesvet i nepravedan način, ako se koristi za svrhu za koju nije bilo načinjeno. Božji zakon se mora koristiti na zakonit način, “kako treba” (za svoju predviđenu svrhu) jer treba vršiti blagotvorno djelovanje u kršćanskom životu. On postaje sredstvo smrti, kada se koristi na nezakonit način.
Ni Krist ni novozavjetni pisci nisu omalovažavali značaj zakona. Štoviše, trudili su se da ga postave na mjesto koje mu pripada. To nigdje nije jasnije rečeno nego u Pavlovom teološkom remek-djelu — Poslanici Rimljanima.
Pavao je, prije nego što bi se mogao uspješno pozabaviti spasenjem (počev od Rimljanima 3,24), prvo morao prikazati dubinu i sveopću zastupljenost ljudskog grijeha. Ta tema bila je njegovo glavno težište u 1. i 2. glavi Poslanice Rimljanima i u 3,1-23. Apostol u tekstu 3,23 rezimira svoje izlaganje i s velikom snagom zaključuje da Hebreji nisu ništa bolji od nehebreja, pošto “svi sagriješiše i nemaju slave Božje”. Stoga svi moraju biti “milošću Njegovom”, što je omogućeno Kristovom žrtvom, i što se prima “vjerom” (Rimljanima 3,24.25).
Ono što u ovom trenutku želimo istaknuti nije da je Pavao prve tri glave Poslanice Rimljanima upotrijebio samo zato da dokaže tezu o sveopćoj raširenosti grijeha, nego je on tu počeo govoriti i o slabosti i bespomoćnosti zakona da riješi problem grijeha. Tako on, u Rimljanima 3,20, vrši frontalni napad na farizejsko shvaćanje pravde, tvrdeći “djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek pred Njim [Bogom]; jer po zakonu dolazi poznanje grijeha”. To je morao naglasiti i dodati svojim zaključcima u vezi s grijehom, da bi se tek potom mogao na odgovarajući način pozabaviti Božjim rešenjem za problem grijeha.
Slabost zakona u odnosu na spasenje postala je jedna od tema u Pavlovim poslanicama. “Zakon dovodi samo gnjev”, pisao je apostol (Rimljanima 4,15; upor.: 6,23). “Čovjek se ne opravdava djelima zakona” (Galaćanima 2,16). “Jer svi, koji se oslanjaju na djela zakona, pod kletvom su; jer je pisano: Proklet svaki, koji ne ostaje u svemu, što je napisano u knjizi zakona, da to čini. A da se zakonom nitko ne opravdava kod Boga, očito je” (Galaćanima 3,10.11).
Ukratko, zakon otkriva prisustvo jednog ozbiljnog problema u našem životu, ali on ne nudi rješenja. On ljude, jednostavno, ostavlja tako da im smrtna presuda stalno visi nad glavom. Zato se i Pavao uzrujao, vidjevši kako ljudi pokušavaju zakon upotrijebiti za dostizanje spasenja (Galaćanima 3,1-3). Martin Luther, koji je nekada tvrdio: “Ako je ikada netko mogao biti spašen redovništvom, bio sam to ja”, došao je do istog zaključka kao i njegov farizejski preteča, Pavao. I Pavlovo i Lutherovo “protivljenje svakom metodu postizanja spasenja po nekom zakonskom obrascu”, kaže G. C. Berkouwer, “do tvrdoglavosti su snažna”, zato što su takvi metodi postali “konkurencija Kristu”.2
Pavlovo odbijanje, nastavlja Berkouwer, “nije upereno protiv zakona, nego protiv grešnog čovjeka koji uobražava da je dovoljno dobar za postizanje pravednosti pred Bogom i koji koristi zakon kao ljestve”. 3
Značaj zakona u Pavlovim očima vidljiv je u činjenici da je odmah, pošto je izgovorio da se zakon ne može upotrijebiti u svrhu opravdanja pred Bogom (Rimljanima 3,20), da su zbog sveopće prisutnosti grijeha svi ljudi pod osudom (3,23; upor.: 4,15; 6,23) i da je spasenje došlo Božjom milošću, prihvaćenom vjerom (3,24.25.28), požurio dodati da metoda vjere ne “kvari zakon”. Naprotiv, put vjere “utvrđuje zakon” (3,31).
George R. Knight
_______________________________