1968. godine, nekoliko mjeseci nakon što je sovjetska vojska nasilno ugušila “Praško proljeće” u bivšoj Čehoslovačkoj, u Pragu je održan koncert na otvorenom. Jedan od pjevača je tada pjevao popularnu pjesmu “Sutra, sutra sve će opet biti bolje”. U tom trenutku izljev oduševljenja je prevladao mnoštvom. Tisuće posjetitelja je plješćući ustalo, popelo se na svoja sjedišta i zajedno zapjevalo. Kao što iskra može zapaliti benzin, tako je narod bio ponesen nekom čudnom snagom. Ta je iskra bila nada. Ljudi su u svom srcu, u stvari, pjevali: “Danas vladaju nama sile tame, međutim, mi nećemo odustati od nade za slobodom i sutra sve može biti potpuno drugačije.”
Mi ne možemo živjeti bez nade. “Ono što je kisik za pluća”, rekao je teolog Emil Brunner, “to je nada za ljudsko postojanje. Ako čovjeku oduzmete kisik, doći će do gušenja i smrti. Ako mu uklonite nadu, čovjek će se ugušiti u očaju, zbog paralize mentalnih i duhovnih snaga, od osjećaja ispraznosti.”
Biblija u Starom Zavjetu oko sto i pedeset puta, a oko pedeset puta u Novom Zavjetu govori o nadi. Ali to je posebna vrsta nade, jer ovisi o Bogu. Nada koja ovisi o ljudima je nesigurna. Mnogo je onih koji obećavaju i ne drže svoja obećanja. Međutim, Bog svoja obećanja ispunjava. On je to dokazao nebrojeno puta, ostvarujući ono što je prorekao u Svetim spisima. On će svoju pouzdanost ponovno potvrditi u budućnosti kakvoj se nadaju vjerni kršćani. A kakva je to budućnost?
Ima još uvijek onih koji i dalje s optimizmom gledaju u budućnost, nadajući se utopiji. Njihovo poimanje utopije podrazumijeva nekakvo nedovršeno stanje koje se stalno poboljšava. Uzdajući se u napredak tehnologije, medicine i biologije, oni još uvijek govore o svjetskom napretku, raju i budućem životu u svemiru ili negdje u gradovima pod morem.
Ali sve je više onih koji ističu drugačiju sliku budućnosti. Oni ukazuju na prenapučenost, glad svjetskih razmjera, zagađenje, ograničenost sirovina, mogućnost svjetskog rata. Odjednom su, čak i u znanstvenim i političkim krugovima, kršćanske tvrdnje zadobile novo značenje. Pojavljuju se stručnjaci koji prigovaraju o izgubljenoj vezi s Božanstvom i o smrtnim grijesima naše civilizacije. Nada u budućnost je potamnjela, jer je bila utemeljena na ljudima.
Nasuprot utopiji o boljem svijetu, Biblija nam daje obećanje o Božjem kraljevstvu. Od samog početka svoje službe, Isus je najavljivao njegov dolazak. To kraljevstvo nije samo zemljopisna cjelina koju će jednoga dana osnovati Bog. Božje kraljevstvo počinje s unutarnjom izgradnjom ljudi kao njegovih stanovnika. Ono znači temeljitu promjenu grešnika, prevladavanje naše otuđenosti od Boga, od prirode i jednih od drugih. Ono znači uklanjanje sebičnosti koja je uzrok svim problemima, i uspostavljanje nesebične ljubavi među ljudima. To je početak pravog života već danas, a kraj bolesti, patnji i smrti sutra, kada se sve u potpunosti ostvari. Tako promijenjeni, ljudi mogu bolje živjeti, jer udišu nadu kao kisik svoje duše.
Vijest o Božjem kraljevstvu ne služi da obnovi svijet koji propada, već da ukaže na novi svijet. Kršćani imaju nadu koja ih oslobađa od utopijskog tereta usavršavanja sadašnjeg stanja svijeta. Oni ne zatvaraju oči pred patnjama ljudi i ne ponašaju se kao da one ne postoje. Kršćani, kao stanovnici nebeskog kraljevstva, vide svijet onakav kakav jest, i zato ih Kristova ljubav i njegov primjer nagone da ublaže patnje ljudi i pruže im nadu u budućnost. Isus je pokazao što Bog namjerava učiniti za boljitak svijeta. On nije zavaravao ljude učeći ih da snagu i promjenu potraže u sebi i na svojim izvorima. Nije ih učio da vlastitom tehnologijom i filozofijom poboljšaju svoje stanje i ostvare bolju budućnost. Krist je liječio bolesne, oslobađao opsjednute i podizao mrtve. Učio je ljude da prepoznaju svoje ropstvo grijehu i pokaju se tražeći Božju pomoć. To je isto ono djelo koje kršćani čine i danas, a završit će ga Bog na kraju. Tada će čitav svijet ponovno biti zdrav, oslobođen od zla i prijetnje smrti.
Kada je govorio o kraju starog svijeta i o uspostavljanju Božjeg kraljevstva, Isus je opisao i karakter onih koji će nastavati to kraljevstvo. U Matejevom evanđelju, 25. poglavlju čitamo: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah go i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni.” To su oni koji već danas dišu nadom i ljubavlju, takvi su stanovnici nebeskog kraljevstva. Oni neumorno rade na ublažavanju patnji svojih bližnjih i stalno suosjećaju s ljudima. Takav je karakter potreban i nama danas. Pozovimo Krista da nam pomogne. Nebesko pučanstvo svakim je danom sve brojnije. Svaki dan je sve više onih koji se nadaju pravom nadom. Stoga i mi podignimo svoja srca Bogu. Isus Krist dolazi, a s njim i novi svijet. Poduzmimo sve da bismo i mi mogli čuti njegove riječi: “Dođi, blagoslovljeni Oca mog, i primi u posjed kraljevstvo!”
Johann Heinz