„U vrijeme onih kraljeva Bog će nebeski podignuti kraljevstvo, koje se neće raspasti dovijeka. Njegova vlast neće prijeći na drugi narod.“ (Daniel 2,44)
Nabukodonozor je bio vladar cijelog tada poznatog svijeta. Svakako je morao biti sposoban i pametan da bi to postigao. Mogao je izaći na terasu svoje palače, pogledati viseće vrtove i pohvaliti samog sebe za veliko kraljevstvo koje je osnovao. Imao je teškoća s velikim JA, kao i Lucifer. Nije dao hvalu ni zahvalnost Bogu, već je rekao: „Nije li to Babilon veliki, što ga ja sazidah?“
Bio je to veoma samosvjestan čovjek, mogli bismo reći čovjek koji je načinio samog sebe, a takvi ljudi vole hvaliti svog tvorca, to jest sebe same. Ranije je nebeski Bog pokušavao prići ovom neznabožačkom kralju i omogućio mu da sazna kako postoji Netko veći od njega.
Nabukodonozor je imao jedan san. Kad ga je zaboravio, Daniel je mogao stupiti na scenu. Sam Bog je otkrio Danielu san i Nabukodonozor ga je prepoznao. Daniel mu je i protumačio san. Nabukodonozoru je bilo rečeno da je on glava od zlata. Međutim, time nije bilo do kraja protumačeno sve iz sna. Nabukodonozoru se nije dopao dio tumačenja o mišicama i grudima od srebra i o ostalim kraljevstvima koja će uslijediti. Zato je odlučio sagraditi lik iz svog sna, ali od zlata.
Sigurno se sjećate cijelog događaja. Nebeski Bog se još jednom otkrio Nabukodonozoru. Više sam zainteresiran za kamen-stijenu iz Daniela 2. glave nego za bilo što drugo. Ponekad smo provodili mnogo vremena proučavajući četiri kraljevstva i deset kraljevstava, a zanemarili pravog junaka cijele priče, stijenu, kamen odvaljen bez ruku.
Što biste vi izabrali kad bi vam bilo ponuđeno da birate između zlata i kamena? Na prvi pogled izgledalo bi da je zlato mnogo bolji izbor. Ali Bog gleda pojedinosti drugačije od nas. Kamen odvaljen od planine, bez ruku, izabran je da predstavi Isusa. Sve zlato, srebro, mjed i gvožđe iščezavaju. Sve će to biti razbijeno u komadiće i postat će kao pljeva u vrijeme žetve koju će vjetar odnijeti. Kraljevstva ovoga svijeta iščeznut će u ništavilu. I sve što čovjek stavlja na mjesto Boga na kraju će se pokazati bezvrijednim. „U vrijeme onih kraljeva Bog će nebeski podignuti kraljevstvo, koje se neće raspasti dovijeka.“ (Morris Venden, Djelotvorna vjera)