Kao što je prorok Izaija prorekao, naš Gospodin je prije dvije tisuće godina došao svojem narodu prelazeći put od izlaska iz Egipta do gore Sion. Na tom je putu kao pastir vodio svoje stado, u ruke uzimao jaganjce, nosio ih u svojem naručju i brižljivo njegovao dojilice (Izaija 40,9-11). Otvarao je oči slijepima, uši gluhima i liječio hrome (Izaija 35,5.6). Stupio je na područje “junaka” i oslobodio one koje je držao u sužanjstvu (Izaija 49,24.25). Potekle su vode, niknula je trava i procvjetalo cvijeće (Izaija 35,1.6.7). Kamo god je došao, donosio je radost i veselje (redak 10).
A sada mu je na obzorju bilo odredište – Jeruzalem. Bio je to trenutak kad je trebao zasjesti na prijestolje da zavlada kao kralj, kako je to anđeo Gabriel najavio djevici Mariji (Luka 1,32.33). Psalmi i proroci prikazuju Davidovog Mesiju koji će vladati na Davidovu prijestolju i kao Slugu Mesiju koji će umrijeti. Što bi se dogodilo da je Izrael prihvatio svojeg Mesiju? Isus bi mogao položiti svoj život da ne bude razapet (Ivan 10,18). Nakon toga bi vladao iz Jeruzalema, koji bi postao središte svijeta. Njegov je slavni ulazak opisao prorok Zaharija: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. … On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.” (Zaharija 9,9.10))) Konačno je Mesija došao – kakav radostan dan, dan koji su Izraelci očekivali još od vremena sužanjstva. Učenici su uzeli magarca kako je Zaharija opisao. Posjeli na njega Isusa. Dok je ulazio u Jeruzalem, narod je na putu prostirao plašteve. Klicanje mnoštva bilo je zaglušujuće: “Hosana Sinu Davidovu!” “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9; Luka 19,38) Narod je bio spreman da Ga posjedne na Davidovo prijestolje i okruni za kralja.
A onda je Gospodin nad vojskama iznenada ušao u svoj Hram (Malahija 3,1) preuzimajući vlast i čisteći ga kako su to prije njega učinili Ezekija i Jošija. Vladavinom nad Hramom potvrdio je svoje pravo na kraljevsku čast. Veliki broj slijepih, hromih i nejakih došli su da ih ozdravi, dok su djeca klicala: “Hosana Sinu Davidovu!” (Matej 21,15)
Ali čuvari Hrama hladno su primili Isusa i Njegove sljedbenike. Okruniti kralja? Da, okrunit će Ga kao kralja. U stvari, već su skovali planove za posebnu “krunidbu”. Uvečer prije te “krunidbe” Isus je poveo svoje učenike na blagovanje Pashe, te uspomene na Božje silno oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva. Isus je namjeravao ostvariti još veće oslobođenje. U sitnim satima te noći svećenici i hramska straža došli su do Njegova zaklona da isprate Kralja na jedinstvenu “krunidbu” koju su Mu pripremili (Luka 22,52). Negdje rano idućeg dana odveli su Ga Herodu koji je izvršio “krunidbu” obukavši Isusa u grimizni plašt (Luka 23,11).
Zatim su Ga vratili u palaču upravitelja Pilata. On Mu je skinuo odjeću i dao Ga bičevati (Matej 27,26). Zatim je došla vojna “krunidba” – vojnici su prebacili kraljevski plašt preko Njegovih krvavih leđa, spleli vijenac od trnja i pritisnuli Mu ga na glavu, a u ruke stavili žezlo. Rubini u Njegovoj kruni bile su kaplje krvi. Žezlo je bilo crveno. Duboko se klanjajući, pozdravljali su Ga: “Zdravo, kralju židovski!” i uz to pred Njim prigibali koljena (Marko 15,16-19).
Vrhunac proslave bila je procesija do mjesta gdje će Ga “ustoličiti”. Okružen četvoricom tjelohranitelja, Isus je predvodio veliku povorku koja je prolazila jeruzalemskim ulicama. Nju je činila vojska, kler, učenici i veliko mnoštvo promatrača. Teško sredstvo Njegova “uzvišenja” stavili su Mu na leđa. Ovaj put Isus nije položio ispit jer se srušio. Jednom izaslaniku iz Afrike ukazana je čast da Ga ponese (Luka 23,26.27).
Mjesto “ustoličenja” bilo je prirodni amfiteatar – brežuljak nad dolinom sa cestom koja je tuda prolazila; tako je mnoštvo moglo promatrati što se događa. Tu su Isusu skinuli odjeću i podigli Ga pred velikim mnoštvom. Mjesto “časti” Njemu zdesna i slijeva nisu dali Jakovu i Ivanu, kako su to oni tražili, već dvojici razbojnika. Rimski je upravitelj čak pripremio ploču koja je bila pribijena iznad njegove glave: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” (Ivan 19,19.20) Jedan mu je stražar nazdravio – s posebnim pićem od vinskog octa. Svećenički starješine i književnici rugajući se proglasili su Ga “Kraljem izraelskim” i “Sinom Božjim” (Matej 27,42.43). Usred svih tih kraljevskih počasti, Kralj je spustio glavu i umro.
Na ovaj je način ljudski rod okrunio svojega Kralja. Ali se ova “krunidba” pretvorila u nešto sasvim drugo nego što su počinitelji mogli zamisliti. Kraljeva smrt bila je pobjeda neiskazane veličine.
Spasenje
Isus je došao u Jeruzalem da donese spasenje svijetu. Rekao je Sionu da slavi jer je došao da ga oslobodi iz ropstva: “Odjeni se najsjajnijim haljinama. … Otresi prah sa sebe. … Skini okov sa svog vrata, izgnana kćeri sionska. … Bili ste prodani nizašto i bit ćete otkupljeni bez novaca.” (Izaija 52,1-3)
Isus je svoju “krunidbu” pretvorio u veličanstveni događaj donoseći spasenje svim krajevima Zemlje. To je bila najveća vijest koju je svijet ikada čuo. Trebalo ju je naviještati s vrha gora: “Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir … i spasenje naviješta govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!’” (redak 7)
Ovaj veliki događaj – Isusova “krunidba” kao Spasitelja-Kralja – nije izgledao kao prilika za radovanje. Više je izgledao kao strašni promašaj. Nema sumnje da je to bila parodija pravde, velika uvreda Gospodara Neba. Trebalo je neko vrijeme da “ljupke noge” glasonoša prijeđu po gorama da objave Radosnu vijest, kako je opisano u Djelima apostolskim.
Izaija je prorekao paradoks između slave i srama: “Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!” A zatim nastavlja sa zapanjujućim preokretom: “Mnogi [se] užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.” (Izaija 52,13.14) Isusova “krunidba” bila je tako šokantna da su kraljevi pred Njim stisnuli usta (redak 15), a malo njih je povjerovalo toj vijesti (Izaija 53,1).
Tko je Onaj koji izbavlja svoj narod? Izaija Ga naziva “rukom Jahvinom”: “Kome se otkri ruka Jahvina?” (usporedi 52,10) Zatim nastavlja: “Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene.” (Izaija 53,2) Dakle, ruka Jahvina je osoba – božanska Osoba. On je Božja “desnica”. On je čovjek: pojavio se iz zemlje kao korijen iz sasušene zemlje. Što je prorok želio reći riječima “bit ćete otkupljeni bez novaca” (Izaija 52,3)? Sada objašnjava: “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,5.6) Prigodom svoje “krunidbe” Isus je na sebe uzeo kaznu, bezakonje i prijestup svojeg naroda. Naš mir, naše ozdravljenje, platio je nevjerojatno velikom cijenom. Platio je cijenu otkupa da nas oslobodi, ne novcem, već vlastitim životom – životom Boga.
Kakve veličanstvene posljedice donosi Njegova žrtva! Time što je ponio naše prijestupe, On nas je opravdao (redak 11). Patnja Njegove duše daje mnoge naraštaje (redci 10.11). Kao moćni ratnik otima plijen neprijatelju (redak 12). Zato se Sion može radovati: “Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem … da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.” (Izaija 52,9.10)
Trenutak slave
Uzdizanje Isusa usred odbacivanja, zlostavljanja i mučenja od naroda kojeg je došao spasiti, bio je veličanstven događaj. Kao što je rekao Izaija, bio je podignut i uzvišen u trenutku kad obličjem tema broja: Kristova i naša muka više nije nalikovao na čovjeka (redci 13.14). Isus je govorio o prekrasnim rezultatima svojeg podizanja: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.” “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Ivan 3,14.15; 12,32)
Isus je svoje raspeće smatrao trenutkom svojeg proslavljanja. Nekoliko dana ranije rekao je: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.” (Ivan 12,23) Samo nekoliko sati prije uhićenja molio se: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.” (Ivan 17,1) I molitva je bila uslišana. Isus, podignut na križ, lišen svakog ljudskog dostojanstva, bijen i mučen, krvareći, bio je proslavljen. Nasuprot tamnoj noći ljudske mržnje, Njegova je božanska ljubav sjala kao blještava zvijezda. Isusovo umiranje na križu za grijehe ljudskog roda slomilo je i preobrazilo srca i izazvalo vječno čuđenje i divljenje.
U čemu je bila slava križa? U Isusovom praštanju svijetu pobunjenika koji su Ga razapeli: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Isus je s uživanjem mogao reći najgorem zločincu: “Bit ćeš sa mnom u raju!” (redak 43) Slava je bila u raskinutom Božjem srcu iz kojeg je tekla krv i voda – krv koja pere grijehe i voda koja umirućem svijetu daje život. Očitovala se u Isusovoj nepobjedivoj ljubavi koja lomi srce Njegovih neprijatelja i privlači sve ljude k sebi.
Nebo to radi kako treba
Ljudski rod nije postupio s Isusom kako je zaslužio. Ali kad se vratio na Nebo, nebeske vojske su to nadoknadile u krunidbi koja je nadmašila sve krunidbe. Dok ulazi na biserna vrata, anđeoski zborovi pjevaju dobrodošlicu (Psalam 24,7-10). Isus, to zaklano Janje, uzima mjesto na prijestolju, okružen svojim nebeskim “tjelohraniteljima” koji se klanjaju i kliču: “Dostojan si … jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.” (Otkrivenje 5,9) A izvan tog unutarnjeg kruga, deset tisuća po deset tisuća anđela nastoje naći riječi hvale: “Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!” (redak 12)
A onda se velika proslava širi kroz vrijeme i prostor da obuhvati čitav svemir. Svako stvorenje na Nebu (sveti i anđeli) i na Zemlji (ljudi koji su odbacili Isusa) i pod zemljom (sotonske vojske) – svi sudjeluju u posljednjoj Isusovoj krunidbi govoreći: “Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!” (redak 13)
Slava koja zrači s Golgote zauvijek osvjetljava Onoga koji je tako unakažen da Njegova ljepota nadmašuje svaki opis.
Beatrice S. Neall