Bio jednom trgovac koji je po selima prodavao ključeve i brave. Govorio je seljanima da su provale sve češće. Tražio je da mu ljudi pokažu vrata i prozore pa je savjetovao gdje bi bilo nužno staviti zasun ili bravu. Ako seljak unatoč tome ne bi kupio preporučeno, nakon nekoliko dana kod njega bi bila izvršena provala: trgovac je, uostalom, mogao svojoj bandi provalnika dati najbolje upute. Trgovina je cvala jer je nepovjerenje medu ljudima raslo; ljudi su svuda stavljali brave i zasune. Ubrzo je svatko imao toliki svežanj ključeva da je trgovac mogao ponuditi seljacima trezore u koje su mogli pohraniti svoje ključeve i vrijedne predmete. Sad su mogli sobom nositi samo ključ trezora.
Nevidljivi zidovi
Naravno da je ova priča izmišljena, ali mi se čini zrcalom našeg vremena. Pritom ne mislim toliko na naše PIN-ove i lozinke bez kojih danas gotovo ništa ne funkcionira, nego na nevidljiva vrata i zidove kojima se pokušavamo zaštititi od drugih:
– Odgovarajući na pitanje “Kako ste?” kažemo “Hvala, dobro. A vi?” jer se ne usuđujemo iskazati stvarne osjećaje. Sugovornik bi mogao iskoristiti informaciju.
– Djeca pričaju roditeljima samo najnužnije jer se može dogoditi da “starci” shvate njihove izjave kao dopuštenje da se umiješaju u njihove privatne stvari.
– Ako se poslovni partner previše zanima za pojedinosti o našemu radu ili o tome kako provodimo dan, postajemo nepovjerljivi: sumnja li nešto? Možda misli da poslu ne pristupam dovoljno ozbiljno. Sumnja li na nešto?
– Ako nas šef ili kolega na poslu pohvali, istodobno nam se pali signal upozorenja pa se pitamo kakva će zamolba ili prijekor uslijediti nakon pohvale.
Šteta što sebi i drugima otežavamo već ionako težak život pa radije gradimo zidove umjesto mostove. Istina je da od previše povjerenja postajemo lakovjerni, ali od previše nepovjerenja postajemo bolesni. Previše nepovjerenja guši osjećaje u samom začetku. Ono čovjeka usamljuje, učvršćuje predrasude, koči razvoj osobnosti, čini čovjeka oholim i otuđenim.
Nepovjerenje opasno po život
Previše nepovjerenja može biti i opasno po život — pritom mislim na nesreću s podmornicom u Barentsovom moru. Ono bez sumnje nije bilo jedini razlog, ali nepovjerenje je svakako pridonijelo što je ponuđena pomoć Zapada isprva odbijena, a spašavanje nepotrebno odugovlačeno – pod cijenu ljudskih života.
Previše nepovjerenja sigurno će završiti smrću onih koji su odbacili Božju ponudu da Ga pobliže upoznaju, ispitaju istinu i vjerodostojnost Njegovih riječi i izjava. Tko je nepovjerljiv prema Bogu, pokazuje nepovjerenje prema Onome tko je bez iznimke i ograničenja dostojan povjerenja. Još nikad u povijesti nije prekršio danu riječ. Ono što je obećao, to je i ispunio. Što je nagovijestio, to se i zbilo — točno onako kako je pretkazao u svojoj Riječi, Svetom pismu. Tko unatoč tome nema povjerenja u Boga, sličan je djetetu koje kaže: “Oče, daj mi 15.000 eura da ih stavim u banku kako bih sljedećih pet godina mogao bezbrižno živjeti. Neću se svakog dana pitati hoćeš li mi dati jesti i hoćeš li se brinuti za mene.” Ne bi li takav zahtjev bio pljuska dragom ocu koji se sve vrijeme s ljubavlju brinuo za dobro svojega djeteta?
“Pljuske” nepovjerenja
Koliko takvih “pljuski” Bog iz dana u dan dobiva od svoje nezahvalne djece zato što se radije oslanjaju na dostignuća tehnike, na obećanja samozvanih gurua ili na pomnjivo izabrane banke, nego na Onoga tko ih je stvorio i radije pustio svojega Sina da umre na križu nego da digne ruke od ljudi i prepusti ih njima samima! U najtužnijim Isusovim riječima uočljiva je Božja molba za povjerenjem Njegove djece: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko put htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Lk 13,34)
Tko polaže povjerenje u Boga, nalazi sigurnost za sadašnjost i za budućnost. Tko nauči uzdati se u Boga, sam će razviti zdravo samopouzdanje. Pouzdanje u Boga je najbolja zaštita protiv pretjeranog nepovjerenja.
El Diez