Kao mi

 

Jednom je živio neki čovjek koji je na kršćanstvo, a osobito na priču o utjelovljenju Božjega Sina, gledao kao hrpu besmislica. Nije bio rugač po naravi. Štoviše, bio je ljubazan, dobar svojoj obitelji i čestit kada se odnosio prema drugima, čak je išao i u crkvu s obitelji. Ali jednostavno nije mogao vjerovati sve to u svezi s utjelovljenjem koje crkva propovjeda, osobito na Božić. Bio je i toliko pošten da javno prizna kako ne vjeruje u takvo što. “Meni je stvarno žao što bih te mogao povrijediti”, rekao je svojoj ženi, aktivnoj vjernici, “Ali ja jednostavno ne mogu razumijeti tu tvrdnju da je Bog postao čovjek. Meni to nema nikakvoga smisla!”

Jedne su Badnje večeri njegova žena i djeca otišli u crkvu na Polnoćku. On im se odbio pridružiti. “Osjećam se kao licemjer”, objasnio je. “Radije ću ostati kod kuće. Čekat ću vas i pripremiti drvce.”

Odmah nakon što su njegova žena i djeca otišli autom iz dvorišta, počeo je padati snijeg. Čovjek je prišao prozoru i gledao kako pahulje padaju sve gušće i brže. Prijetilo je mećavom. Zatim se vratio do svoje fotelje kraj kamina i otvorio novine. Desetak minuta kasnije pozornost mu je privukao zvuk tupog udaranja iza leđa. Bio je kratak, ali se za njim čuo još jedan, pa još jedan. Pomislio je kako neka djeca snježnim grudama gađaju prozor u dnevnome boravku, gdje je sjedio. Okrenuo se, ali nije vidio ništa. Vani je bio mrak. Ustao je i pošao otvoriti vrata da ispita stvar. Zapahnuo ga je snažan vjetar i ledeni snijeg. Na njegovo iznenađenje, pred osvjetljenim je prozorom uspaničeno lepršalo jato vrabaca koji su pokušavali ući u kuću da izbjegnu snježnoj mećavi.

“Ne mogu dopustiti da se ova jadna stvorenja iscrpe i smrznu ovdje vani”, pomislio je čovjek. “Ali kako da im pomognem?” Tada se sjetio štale gdje su njegova djeca držala par poni-konja. Obradovao se pomislivši kako će im tamo biti toplo. Ogrnuo je kaput i probio se kroz snijeg do štale. Otvorio je vrata širom i upalio svjetlo. Malo je sačekao. Međutim, ptice nisu dolazile. I dalje su očajnički lepršale ispred kuće.

“Možda će ih privući hrana?” pomislio je. Zatim je otišao u kuću, uzeo kruh i komad po komad bacao na snijeg praveći stazu prema štali. Na njegovo razočarenje vrapci nisu primijetili kruh, te su i dalje izgubljeno tumarali po zraku. Bilo ih je sve manje, jer su se neke ptice već smrzle.

Čovjek je sada počeo skakati oko zbunjenoga jata vrabaca. Mahao je rukama i vikao ne bi li ih poplašio i usmjerio prema osvjetljenoj i toploj štali. Međutim, ptičice su se samo još više uplašile i razbježale na sve strane. Mnoge su nestale u mraku. Ni jedna nije krenula prema štali, u spas.

Čovjek je tada, umoran od skakanja i mlataranja, stao da uzme dah i pomislio: “Čini mi se da ja njima izgledam kao jedno veliko i strašno biće. Ne mogu smisliti nikakav način da ih uvjerim da mi mogu vjerovati. Kada bih samo mogao i ja postati vrabac, samo nekoliko minuta, možda bi ih mogao spasiti…”

U tom su trenutku zazvonila crkvena zvona. Čovjek je zastao za trenutak, osluškujući zvona, ali i vlastite misli. Tada je pao na svoja koljena u snijeg. Zavapio je: “Sada, Bože… Sada vidim smisao! Tražeći pomoć tim jadnim pticama shvatio sam zašto si morao postati čovjek! O, hvala ti!” I odmah je pohrlio da se pridruži svojoj obitelji u crkvi.

Željko Bošnjak

Tagged on: