Željko Porobija
Može se učiniti dvojbenim zašto su određeni spisi prihvaćeni, a zašto nisu prihvaćeni neki drugi (osobito zašto protestanti ne prihvaćaju spise koje katolici i/ili pravoslavni drže također kanonskima). Ovdje se radi o dva pitanja, komplementarna ali različita. Također, odgovor nije istovjetan kad se radi o Starome ili Novome zavjetu.
Kanoničnost starozavjetnih spisa
U starozavjetni kanon ušli su spisi koji nose pečat proročkog autoriteta. To znači ili da su ih pisali proroci ili da su autentični zapisi o djelovanju proroka. Proročki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove “knjiga proroka”. Mojsije, Jošua, Samuel, Salomon, David te brojni izraelski suci također su bili proroci, jer su prenosili narodu izravne Božje objave ili vodili narod po Božjem naputku. Proročka služba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najvećim prorokom – Ponovljeni zakon 31,10). Povijesni starozavjetni spisi također su djelo proroka: Davidovu povijest napisali su proroci Samuel, Natan i Gad (1. Ljetopisa 29,29); Salomonov život zabilježili su proroci Natan, Ahija i Adon (2. Ljetopisa 9,29); djela Roboamova zapisali su proroci Šemaja i Adon (2. Ljetopisa 13,22); slične primjere nalazimo i u 2. Ljetopisa 13,22; 20,34; 32,32; 33,19; 35,27.
Treba zamijetiti da se u Bibliji spominju određene religijske knjige koje nisu ušle u kanon: Knjiga Pravednika (doslovno Knjiga Jašerova) u Jošui 10,13; Knjiga Jahvinih vojni (Brojevi 21,14); Knjiga djela Salomonovih (naš prijevod to drugačije prevodi) u 2. Ljetopisa 9,29 i mnoge druge (Willis J. Beecher navodi 25 izvankanonskih knjiga koje se spominju u Ljetopisima). Moguće je da su te knjige – ili njihovi dijelovi – umetnute u kanonske spise; no isto tako treba jasno naznačiti da se očito radi o knjigama koje nisu svrstane u kanon iako su po svemu sudeći smatrane vjerski ispravnim.
Nekanonski starozavjetni spisi
Židovi u dijaspori držali su se takozvanog aleksandrijskog kanona, grčkog prijevoda starozavjetnih spisa koji je u sebi sadržavao i spise kojih nije bilo u hebrejskom kanonu. Sabor u Jamniji osobiti je naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi već spomenuti) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga, manje važna činjenica, bila je da ova djela nisu postojala u hebrejskim rukopisima premda se za neka od njih (poput Siraha) zna da su izvorno bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom.
Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvaćaju apokrifne/deuterokanonske spise. Valja zamijetiti da nema svaki spis sve nabrojene probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga Židovi i protestanti mogli uvrstiti u kanon:
1. Ne podupire se nadahnutost spisa
Pisci nigdje ne nagovješćuju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad tvrde upravo suprotno.
2. knjiga o Makabejcima završava nekom vrstom isprike čitateljima (15,38.39); Sirah govori o svojoj knjizi kao prijevodu njegova djeda Isusa, koji se bio našao ponukanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se protivi vjerodostojnosti starozavjetnih spisa i nimalo ne podsjeća na “riječ Jahvinu”.
Isto tako, treba zamijetiti da 1. knjiga o Makabejcima, koja se inače smatra povijesno prilično pouzdanom, jasno napominje da u njihovo vrijeme nije bilo proroka (9,27).
2. Povijesne netočnosti
Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav povijesni dokument ili predaju na temelju koje grade svoje pripovijedanje. Njihova netočnost katkad se može nazvati lažju.
Tobit tvrdi da je radio kao upravitelj na Šalmanasarovu dvoru, da bi potom iznio podatak: “Kada Šalmanasar umrije, zakralji se mjesto njega Sanherib, njegov sin.” (Tobija 1,15) No iz povijesti znamo da je Šalmanasara V. zamijenio Sargon II. (721.–705.), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Šalmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Sanherib. To je nedopustivo velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicem. Pisac Judite Nabukodonozora smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz povijesti je znano da je još Nabukodonozorov otac Nebopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Povijesnih netočnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije [1].
3. Teološke pogreške
Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u nauk Staroga zavjeta i potonje Isusovo naučavanje (koje se naslanja na Stari zavjet). Najopćenitije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko naučavanje (uz mnoštvo praznovjerja), dakle upravo onaj nauk s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao sam Isus.
Ne mogu se detaljno nabrojiti sve pogreške, ali ih je moguće općenito podijeliti u nekoliko osnovnih skupina:
1. Iskupljenje dobrim djelima, što je temelj judaističkog nauka. Njega nalazimo u Tobiji 4,10 gdje se naučava oslobođenje od smrti davanjem milostinje.
2. Redovništvo i asketizam – Judita (8,4-8) se povukla u osamu nakon smrti svojega muža i postila u sve dane osim subote i blagdana. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim zavjetom (i zdravim razumom).
3. Osvetoljubivost – Judita hvali Šimunov pokolj Šekemljana (Postanak 34) iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi Postanak 49,5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva razmjer prijestupa i kazne (Postanak 21,24.25).
4. Laganje – u Tobiji 5,4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela, inače se ne spominje nigdje više u Bibliji) lažno se predstavlja. Isto tako, Judita od Boga traži snagu za laž (9,13).
5. Ograničenost spasenja – Knjiga Mudrosti 3,16 naučava da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sucima 11,1 imamo primjer Jiftaha kojega Bog određuje za suca.
6. Praznovjerje – dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio od ptičjeg izmeta (Tobija 2,9-10), ili samo malo dalje (3,8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi.
7. Čaranje – lijek koji preporučuje anđeo Rafael u Tobiji 6,1-9 zapravo je čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u Levitskom zakoniku 19,26.
8. Pretpostojanje duše – Mudrost 8,19.20: “Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage”, donosi ideju kojoj nema mjesta ni u kakvoj biblijskoj teologiji.
9. Molitva za mrtve – u 2. o Makabejcima 12,42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve okajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temeljem nauka o čistilištu i molitvi za mrtve.
4. Stav Isusa i apostola o kanonu
Treba naglasiti da su izjave Isusa i apostola o starozavjetnim spisima za kršćane glavni autoritet u pitanju kanona Staroga zavjeta. Već smo vidjeli da je Isus priznavao trostruku podjelu Staroga zavjeta. Činjenica je da se na određenim mjestima u Novome zavjetu aludira na nekanonske spise Starog zavjeta – na primjer 2. o Makabejcima 7,12 u Hebrejima 11,35. No ni na jednom mjestu kao autoritet se ne navode apokrifi. Isus i apostoli pozivaju se na autoritete Petoknjižja, Psalama i Proroka, ali nikada na autoritete Siraha, Judite, Makabejaca i drugih.
5. Stav rane Crkve o kanonu
Jedini značajniji crkveni otac koji je prihvaćao deuterokanonske knjige bio je Augustin (4. st.). Ali on je njima pridavao “sekundarnu kanoničnost”, što je i zastupao kao stav na lokalnim saborima u Hiponu i Kartagi. Poslije je i on promijenio stav prihvaćajući hebrejski kanon bez deuterokanonskih knjiga. Treba napomenuti da Augustin nije poznavao hebrejski jezik – ranokršćanski stručnjaci za hebrejski, poput Jeronima i Origena, nikada nisu priznavali apokrife. Štoviše, Jeronim je prvi koji će knjige Juditu, Tobiju itd. nazvati “apokrifima”. Povijesni podaci pokazuju da se ove knjige kao kanonske prvi put spominju tek u 4. stoljeću, što je bila očita promjena stava apostolske Crkve koju nisu prihvatili glavni ranokršćanski biblijski stručnjaci. Do konačnog prihvaćanja apokrifa Staroga zavjeta došlo je u okviru Katoličke crkve, kao što smo već rekli, na koncilu u Tridentu (1546.), a u Pravoslavnoj crkvi tek na sinodima u Carigradu, Jaffi i Jeruzalemu održanim tijekom 17. stoljeća.
Kanoničnost novozavjetnih spisa
I ovdje se bavimo dvostrukim pitanjem: koji su razlozi prihvaćanja navedenih 27 spisa Novoga zavjeta i odbacivanja mnogih drugih (o čijem se odbacivanju slažu sve kršćanske zajednice).
Osnovni uvjet prihvaćanja spisa u kanon bio je apostolski autoritet. Svi pisci novozavjetnih spisa bili su ili apostoli (Matej, Ivan, Petar, Pavao, Juda i Jakov [2] ) ili iz njihova neposredna kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov22). Iako je pitanje što sve obuhvaća naziv apostol, ipak je jasno da se radi o očevicima Isusovog života (osim Pavla kojemu se Krist objavio poslije), koji su bili poslani (grč. apostolos znači ”poslanik”) od samoga Isusa da naviještaju Evanđelje. Crkva je pomno ispitivala sve spise za koje se tvrdilo da su apostolski i odbacivala sve one koji nisu imali dokazano podrijetlo, potvrđenu predaju iz apostolskih vremena.
Dodatna provjera svih “pretendenata” na kanoničnost bila je njihovo naučavanje koje se moralo slagati s priznatim kanonskim spisima. Uglavnom, svim odbačenim spisima, iako katkada pravovjernim, nedostajao je upravo apostolski autoritet, dok je većina njih svojim naučavanjem duboko zastranila s pozicija apostolskog nauka.
Kanoničnost biblijskih spisa:
• Stari zavjet: proročka utemeljenost; usklađenost s Torom; hebrejski izvor
• Novi zavjet: apostolski pečat; usklađenost s apostolskim naukom
Dva stava prema kanonu:
Ovakvom tablicom poznati bibličari Geisler i Nix prikazuju neispravan i ispravan stav prema utvrđivanju kanona Svetoga pisma:
|
Neispravan stav: |
Ispravan stav: |
| Crkva određuje kanon
Crkva je majka kanona Crkva je učiteljica kanona Crkva regulira kanon Crkva je sudac kanona Crkva je gospodarica kanona |
Crkva otkriva kanon
Crkva je dijete kanona Crkva je učenica kanona Crkva prepoznaje kanon Crkva je svjedok kanona Crkva je poslužiteljica kanona |
Novozavjetni apokrifi
Oni se sastoje od mnoštva knjiga svih novozavjetnih vrsta – evanđelja, djela, poslanica i apokalipsi – od kojih neke potječu još iz 2. stoljeća (većina znatno kasnije), koje su pisali nepoznati autori lažno se potpisujući kao novozavjetni apostoli. Stoga su to u pravom smislu apokrifni spisi. Njihova je uloga bila dvojaka: ili da se istakne neka kršćanska doktrina (što je često znalo dovesti i do uvođenja nekršćanske doktrine), ili da se zadovolji radoznalost čitatelja novozavjetnih spisa opširnim detaljiziranjem događaja opisanih u Novome zavjetu (osobito Isusovog djetinjstva, Marijinog začeća, sudbine dvojice razbojnika i sl.). Neki apokrifni spisi zadržavaju ranokršćansku doktrinu (ali nemaju apostolski pečat); drugi skreću u raznovrsne hereze (gnostičke ili sektaške naravi), katkad prelazeći i granice osnovne pristojnosti i dobrog ukusa. Svima njima nedostaje povijesna utemeljenost, osim u onim detaljima gdje postoji slaganje s kanonskim spisima.
Pregled novozavjetnih apokrifa
APOKRIFNA EVANĐELJA
Obično se dijele na:
1. Evanđelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu, kojima se želi nadomjestiti šturi opis ovih tema u Mateju, Marku i Luki (Ivan ništa ne govori o tome). Najpoznatija su Protoevanđelje Jakovljevo, Tomino evanđelje djetinjstva, Pseudo-Matejevo evanđelje, Uznesenje Marijino, Povijest Josipa tesara i Arapsko-armenska evanđelja o Isusovom djetinjstvu.
Protoevanđelje Jakovljevo [3] govori o Marijinom rođenju od majke Ane i bogatog Joakima, koji dugo ne mogu imati djece. Slično malom Samuelu, trogodišnju Mariju dovode u hram gdje je hrane anđeli sve do dvanaeste godine, kada je po čudesnom izboru zaručena za Josipa. Josip je udovac sa sinovima iz prethodnog braka. Kada Josip otkrije da je Marija u šestom mjesecu trudnoće, piju vodu kušnje (vidi Brojevi 5,11-31). Isus se rađa u čudesno osvijetljenoj špilji, Mariju porađa hebrejska babica, a Saloma pregledom utvrđuje da je Marija djevica. U posljednjim poglavljima Herod ubija Zahariju (oca Ivana Krstitelja) čije tijelo misteriozno nestaje.
Pseudo-Matejevo evanđelje donosi detaljnije prikaze od “Jakova” na kojega se očito nastavlja. Marija je prikazana kao uzor savršenog ponašanja; Josip joj po godinama može biti djed. Mali Isus odmah po rođenju staje na noge; na putu za Egipat tjera zmajeve na klanjanje i govori roditeljima da Ga ne smatraju djetetom. Palmino drvo se sagiba da bi Marija ubrala plodove, put od trideset dana oni uspijevaju prevaliti za jedan dan, 365 idola u poganskom hramu u egipatskom gradu Sotinenu pada pri ulasku Marije i djeteta. Onda se prelazi na događaje iz četvrte godine Isusova života: Isus u subotu pravi sedam malih glinenih bazena koje mu neki nevaljali dječak (nazvan “sin Sotonin”) razvaljuje, zbog čega ga Isus proklinje i dječak umire. Josip ne smije ništa reći malom Isusu nego samo preko Marije, koja uspijeva umoliti maloga Isusa da oživi neposlušnog dječaka. Isus pravi i dvanaest glinenih vrabaca koji oživljuju; potom još jedan dječak stradava zbog svađe s malim Isusom (i biva oživljen). Malog Isusa šalju i u školu, gdje On pokazuje da više zna od učitelja pružajući objašnjenja puna mistike i gnosticizma (a jedan ljutiti učitelj koji je istukao Isusa umire). Isus pomaže svom poočimu u radionici tako što mu produžuje gredu koju je Josip previše skratio.
Evanđelje Marijinog rođenja i Tomino evanđelje djetinjstva [4] s nekim manjim inačicama donose prikaze Isusovog rođenja i djetinjstva koji su opisani u prethodna dva “evanđelja”. Povijest Josipa tesara iznosi osobno Isus učenicima na Maslinskoj gori. Josip je prikazan kao svećenik, a bilježe se i imena njegovih kćeri – Asja i Lidija. Cijeli se izvještaj usredotočuje na vrlo opskuran opis Josipovog umiranja u 111. godini života. Govori se i o danu Josipova spomena, koji uvodi Isus kao crkveni blagdan. Na koncu Isus proriče povratak Henoka i Ilije na zemlju, koje će ubiti Antikrist.
U drugim evanđeljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedočanstvo babice s Isusovog rođenja da Isus nije imao težinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus susreću dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus proriče da će za trideset godina biti razapeti s Njim i na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). Uznesenje Marijino donosi izvještaj o čudima vezanim uz tijelo mrtve Marije koje poslije oživljuje i biva preneseno u raj.
2. Evanđelja o Isusovoj muci i uskrsnuću. Najvažnije je Petrovo evanđelje, koje je bilo u širokoj uporabi kod ranih kršćana koncem 2. stoljeća. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjećao nikakve boli prilikom raspeća. Stražari na grobu ujedno su svjedoci uskrsnuća: dvojica čije glave sežu do neba vode jednoga čija glava nadrasta nebesa. Evanđelje Nikodemovo govori da je Veliko vijeće nakon uskrsnuća priznalo da je Isus uskrsnuo; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku k Pilatu; Isusu u prilog svjedoče Nikodem i Berenika (Veronika), koju je Isus izliječio od tečenja krvi; razbojnici razapeti s Isusom jesu Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem probô Isusa bio je Longin. Isus silazi u donji svijet zastrašivši Sotonu i odvevši sa sobom vjernike, uključujući Adama i pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog evanđelja doveli su do kanonizacije Pilatove žene Prokle u Grčkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi.
3. Židovsko-kršćanska evanđelja. Najpoznatija su Evanđelje nazarena, Evanđelje ebionita i Evanđelje Hebreja. Prva su dva prerađene verzije Matejeva evanđelja. Prema Evanđelju nazarena čovjek sa suhom rukom (Matej 12,10) bio je klesar; Isus nalaže učenicima da praštaju sedamdeset puta sedam, dodajući da je i u spisima Starog zavjeta bilo grešnih tekstova; bila su dva bogata mladića kojima je Isus rekao da sve što imaju podaju siromasima (usporedi Matej 19,16-22), a od trojice slugu s talentima (usporedi Matej 25,14-25) jedan je umnožio bogatstvo, drugi je sakrio talenat, a treći ga potrošio s bludnicama i sviračicama. U Evanđelju ebionita, židovskih kršćana iz transjordanskih krajeva, govoreći o Krstiteljevoj prehrani (usporedi Matej 3,4), a u skladu sa svojim strogim vegetarijanstvom, zamjenjuju riječ “skakavac” (grč. akris) riječju “kolač” (grč. enkris). Nema izvješća o rođenju, jer su poricali Isusovo rođenje od djevice.
4. Heretička evanđelja. Radi se uglavnom od gnostičkim evanđeljima – samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24 prikupljena evanđelja. Osim ovih, najpoznatija su Evino evanđelje, Evanđelje Jude Iskariotskoga, Evanđelje Egipćana i brojna Bartolomejeva evanđelja.
(5. Tajno evanđelje. Radi se o rukopisu koji spominje tajno Evanđelje po Marku koje je ovaj napisao u Aleksandriji nakon Petrove smrti u Rimu. Po svemu sudeći, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog te se očito radi samo o još jednom apokrifnom evanđelju.)
APOKRIFNA DJELA
Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Ivanu, a kadšto i Filipu, Tadeju i Mateju. Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovštinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko očarana Pavlovim propovijedanjem djevičanstva da se odbija udati za svog zaručnika, te potom Pavla privode prokonzulu. Tekla posjećuje Pavla i osuđena je na spaljivanje, no vatra se čudesno gasi. Ona postaje Pavlovom pratiljom i unatoč mnogim kušnjama, ostaje doživotnom djevicom. U drugom dijelu nalazi se 3. Korinćanima. Korinćani šalju pismo Pavlu, zatočenom u Filipima (zbog utjecaja na neku Stratoniku), u kojemu se pod utjecajem lažnih učitelja odriču proročkog autoriteta, Božje svemoći, uskrsnuća tijela, da je čovjeka i svijet stvorio Bog (svijet su stvorili anđeli) i Kristovog rođenja u tijelu. Ožalošćeni Pavao na te hereze pruža oštre odgovore. Treći dio Djela Pavlovih govori o njegovu mučeništvu pod Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom namjesto krvlju. Pavao se u viđenju javlja Neronu i njegovim časnicima proričući im sud; prefekta i stotnika zadužene za Pavla krštavaju Luka i Tit.
Djela Petrova govore o tome da je Petar izliječio svoju paralitičnu kćer da bi pokazao nevjernom promatraču kako je to kadar učiniti, a potom joj je opet vratio paralizu da bi je sačuvao od okrutnog suda. Opširnije se opisuje sukob Petra i Šimuna Maga u Rimu, gdje se Petar čak služi psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Šimun mag. Završetak latinske verzije ovih Djela donosi priču o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovu životu. On susreće Krista koji ga upozorava da će se predati na još jedno raspeće ako se Petar ne vrati u Rim. Petar se vraća u Rim, biva osuđen na smrt raspećem i na vlastiti je zahtjev (objašnjen mračnim simbolizmom) razapet naglavce. Marcel sahranjuje Petra koji mu se potom ukazuje u viđenju. Neron želi opće progonstvo, ali ga viđenje sprečava u tome.
U Djelima Ivanovim prvi put se spominje slikanje svete slike (s Ivanovim likom) koju štuje efeški pretor Likomed, kojega je Ivan uskrsnuo. Istini za volju, Ivan se tom slikanju protivi. Inače se ova Djela smatraju najheretičnijim od svih drugih apokrifnih Djela jer su opterećena gnostičkim zabludama.
Djela Andrijina najviše se fokusiraju na njegovo zatočeništvo zbog nagovaranja izvjesne gospođe Maksimilije da se odvoji od svoga muža kako bi se oslobodila zemaljskih stvari. Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s križa, odbivši ponuđenu aboliciju.
APOKRIFNE POSLANICE
Najistaknutije su Poslanice Krista i apostola, Treća Korinćanima (u okviru Djela Pavlovih), Laodicejcima, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica itd. Treba istaknuti Poslanice Pavla i Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoički rimski filozof Seneka (čiji je rođeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov učenik. Nedjeljnu poslanicu (iz 6. st.) je navodno osobno Isus s neba bacio na mnoge oltare, optužujući kršćane zbog kršenja nedjelje.
APOKRIFNA OTKRIVENJA
Najpoznatija otkrivenja (apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stjepanu, Tomi, Djevici, Sibili, Izaiji i Ivanu. Pavlovo otkrivenje nastavlja se na 2. Korinćanima 12,1-4 gdje Pavao spominje svoje nebeske vizije. Pavao promatra blaženstva pravednika i muke grešnika, osobno sudjelujući na suđenju jednom pravedniku i jednom grešniku. Pravednici prebivaju u gradu, u čijem središtu David pjeva psalme, osobito tijekom mise na zemlji. Na kraju grada nalazi se mjesto tame, s ognjenim jezerom u kojemu se prže izvjesni biskup koji je zanemario službu siromašnima, te svećenik i đakon koji su prekinuli post. Grešnici mole Gabriela da posreduje za njih kod Isusa te se njihove patnje olakšavaju nedjeljom. Ovo je Otkrivenje inače vrijedan dokument koji prikazuje popularne kršćanske ideje u 4. stoljeću.
Sibilina proročanstva kršćanske su knjige pripisane poganskoj proročici (što su prije kršćana već učinili Židovi).
USPOREDNI PREGLED STAROZAVJETNOG KANONA U KRŠĆANSTVU
| crkva | protestanti | katolici | pravoslavni |
| ZAKON | PETOKNJIŽJE | PETOKNJIŽJE | PETOKNJIŽJE |
| POVIJESNI I POUČNI SPISI | Jošua, Suci, Ruta, 1. i 2. Samuelova, 1. i 2. o kraljevima, 1. i 2. Ljetopisa, Ezra, Nehemija, Estera, Job, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama | Jošua,. Suci, Ruta, 1. i 2. Samuelova, 1. i 2. o kraljevima, 1. i 2. Ljetopisa, Ezra, Nehemija, Tobija, Judita, Estera, (+ dodaci), 1. o Makabejcima, 2. o Makabejcima, Psalmi, Job, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova | Jošua, Suci, Ruta, 1. i 2. o kraljevima, (= 1. i 2. Samuelova), 3. i 4. o kraljevima (= 1. i 2. o kraljevima), 1. i 2. Ljetopisa, Prva Ezrina (= Ezra), 2. Ezrina, 3. Ezrina, Nehemija, Tobija, Judita, Estera, (+ dodaci), 1. o Makabejcima, 2. o Makabejcima, 3. o Makabejcima, Psalmi, Job, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova |
| PROROCI | veliki proroci: Izaija, Jeremija, Tužaljke, Ezekiel, Daniel
mali proroci: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija |
veliki proroci: Izaija, Jeremija, Tužaljke, Baruh, Ezekiel, Daniel (+ dodaci)
mali proroci: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija |
veliki proroci: Izaija, Jeremija, Tužaljke, Jeremijina poslanica, Baruh, Ezekiel, Daniel (+ dodaci)
mali proroci: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija |
______________________________
- [1]Iza ovih pogrešaka nikako se ne smije tražiti neki dublji teološki smisao. One su nastale samo zbog autorova nepoznavanja povijesti. Pokušaji pronalaženja povijesnih netočnosti i u kanonskim spisima nikada ne daju ovakve rezultate.
- [2]Pitanje je o kojemu se Judi i Jakovu radi – jesu li to apostoli ili Isusova polubraća.
- [3]Taj je naziv ovom apokrifu dan tek u 16. stoljeću (Postel, 1522.).
- [4]Postoji i gnostičko Tomino evanđelje, nađeno u Nag Hammadiju 1946.