Drevna istočnjačka priča kaže da su dva prijatelja, trgovca, u pratnji svojih slugu putovali od grada do grada, sklapajući poslove. Njihova je karavana bez problema napredovala iz dana u dan. Na svome su napornome putu napravili stanku pokraj neke rijeke da se osvježe. U trenutku nepažnje, jedan je od dvojice prijatelja pao u rijeku, a nije znao plivati. Onaj drugi nije oklijevao. Skočio je u mutnu vodu i izvukao svoga prijatelja živog i uplašenog. Nakon što se oporavio i osušio, utopljenik je zapovijedio svojim slugama da na obližnji kamen uklešu riječi: “Putniče, koji prolaziš pokraj ove rijeke! Na ovome mjestu, Hagib je vlastiti život doveo u opasnost i spasio život svoga prijatelja Muse.”
Prijatelji su, potom, nastavili svoj put. Karavana je išla po cijelome kraju, da bi konačno ponovno došla na isto mjesto pokraj rijeke gdje je Hagib spasio Musu. Podigli su logor pokraj onoga kamena na kome su bile uklesane spomen-riječi. I dok su tako večerali i razgovarali pokraj vatre, došlo je do prepirke zbog suprotnoga mišljenja između njih dvojice. Prepirka je zbog teških riječi prerasla u vrlo glasnu svađu, da bi potom jedan od njih onome drugom udario šamar. Uvrijeđen, nekad iz rijeke spašeni Musa je ustao, uzeo štap i napisao na pijesku pokraj rijeke: “Putniče, koji prolaziš pokraj ove rijeke! Na ovome mjestu Hagib je zbog bezvrijednoga razloga slomio srce svoga prijatelja Muse.”
Ujutro, dok se karavana spremala na put, jedan je od slugu prišao Musi i upitao ga zašto je priču o junaštvu njegovoga prijatelja dao uklesati u kamen, a njegovu uvredu ispisao samo na pijesku. Musa je odgovorio: “Ja ću u srcu uvijek njegovati uspomenu na to kako me je Hagib spasio u vrijeme nevolje. A što se tiče one smrtne uvrede koju mi je zadao – nadam se da ću mu to oprostiti, čak i prije nego te riječi nestanu s pijeska.”
Biblija opisuje dva događaja koji nose sličnu duboku poruku kao i prethodna priča. Jedan je objava Božje volje za čovjeka u obliku deset zapovijedi, a drugi se zbio u Isusovo vrijeme. Piše: “Onda Jahve reče Mojsiju: ‘Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje. Dat ću ti kamene ploče sa zakonom i zapovijedima koje sam za njihovu pouku napisao’… Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.”
Ovo podsjeća na želju spašenoga utopljenika iz naše priče, da plemenito požrtvovno djelo svojega prijatelja ovjekovječi u kamenu, i tako se zadivi svatko tko pročita. Božja je namjera bila da urezivanjem zapovijedi u kamen donekle dočara postojanost i nepromjenjivost Stvoriteljeve volje, te za vjekove ostavi svjedočanstvo što je to plemenito, uzvišeno, pravedno i dobro. Mi danas ne znamo gdje su kamene ploče s Božjim zapovijedima, ali je njihov vjerni prijepis ostao zabilježen u Biblijama diljem svijeta. Njihov je zapis, također, tisućljećima živio u vjernim ljudskim srcima, što još bolje opravdava njihovo prvotno simbolično urezivanje u kamen.
Drugi događaj kaže: “Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”
Tradicionalno tumačenje kaže da je pod Isusovim nogama bio pijesak, a da je on, zapravo, šutke ispisivao grijehe ljudi koji su optužili grešnicu. I ovdje vidimo paralelu s događajem koji smo opisali na početku. Taj isti Bog koji je u kamen urezao ono što je pravedno, istim je prstom najmračnije ljudske grijehe ispisivao po pijesku. Kako je suosjećao s grešnicom koju su doveli osramoćenu, tako je suosjećao i s onima koji su se pravili pravedni, a dobro je znao njihove mračne tajne. On im je oprostio i prije nego su te riječi nestale s pijeska.
Divne li, i nama nedokučive, ljubavi. Budite sigurni, ni vama najodvratniji grijesi vašega bića nisu tako nepromjenjivi kao da su urezani u kamenu. Ono čega se plašite u vašemu srcu, pred Bogom je kao da se nalazi ispisano na pijesku. A sve što se u kamenu nalazi, to je plan za vaš život i izraz Božje ljubavi prema vama.
Željko Bošnjak