Netko je jednom rekao kako ljudski rod treba učiti od snježnih pahuljica. Niti dvije od njih nisu jednake, ali pogledajte kako odlično surađuju na velikim projektima – primjerice u ograničavanju prometa.
Ovo napredovanje u Isusu je zajednički pothvat Boga i nas, i čudesno je što sve možemo postići kad surađujemo. Premda može zvučati čudno kad kažemo da pomažemo Bogu u Njegovom dijelu ovog postupka, to je istina.
Jako se malo može dogoditi u preobrazbi našeg karaktera da bi postao sličan Isusovom, ako ne surađujemo s Bogom.
Mi možemo učiniti dosta toga.
Proučavanje Biblije. Božji udio je, prema onom što smo saznali, preobraziti ili obratiti naše srce tako da u njemu umjesto sebičnosti vlada ljubav.
I premda je istina da mi ne možemo izvršiti tu promjenu, mi možemo učiniti mnogo u suradnji s Njim.
Proučavanje Biblije je nešto što možemo činiti u suradnji s Bogom. Evo biblijskog retka koji nam pomaže da to razumijemo: „Jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga.“ (1. Petrova 1,23) Kad uklonite sve osim najbitnijih riječi, ovaj tekst želi reći da smo nanovo „rođeni É riječju … Boga“. Vjerujem da nam je svima poznato da je Biblija Božja riječ. Tako možemo reći da se nanovo rađamo zahvaljujući Bibliji.
Božja duhovna sila je u Njegovoj Riječi, i kad čitate Bibliju, ta sila preobražava srce. Zapazite kako to kaže pisac Poslanice Hebrejima: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.“ (Hebrejima 4,12) Premda smo vi i ja nemoćni da promijenimo svoje vlastito srce, mi možemo učiniti nešto što će unijeti Božju snagu u naš život. Možemo čitati Bibliju, i Njegova sila koja se nalazi u Njegovoj Riječi preobrazit će naša srca.
Sjećate li se Joeove farme? Joe je morao čupati korov i sjeći grmlje, preorati njive i posijati sjeme. Je li išta od toga učinio Bog? Naravno da nije. Koliko mi je poznato, Bog Joea čak nije ni podsjetio da to učini.
Jeste li možda čuli da je Bog došao nekom poljodjelcu i rekao mu: „Sine, evo pluga, a evo i sjemena; a sad kreni na posao.“ Ja nikad nisam čuo za tako nešto.
Isto tako nikad nisam čuo da je Bog zapovjedio nekome od svoje djece, pružajući mu Bibliju: „Sine moj, kćeri moja, evo moje Riječi. Uzmi je i čitaj!“ Ne, Bog sve to prepušta nama.
Ako odlučimo biti toliko zaposleni da nemamo vremena uzeti u ruke Božju riječ, to je naša odluka i On se neće miješati. Njemu je drago kad odvojimo vrijeme za proučavanje Njegove Riječi, ali nas neće prisiliti da to činimo.
Molitva. Ne poznajem niti jedan poseban biblijski redak koji bi rekao da Božja preobražavajuća sila ulazi u naš život kroz molitvu, ali vam iz osobnog iskustva mogu reći da se to događa kad se kršćanin moli.
Jedan mi je kršćanski psihijatar rekao: „Kad bi kršćani znali kako da se mole, vi pastori mogli biste osloboditi i izliječiti svakoga tko dolazi u moju ordinaciju.“ Tijekom godina otkrio sam da je to što je rekao moj prijatelj psihijatar prava istina. Naučio sam kako se moliti učinkovito da mi stvarno pomaže u savlađivanju srdžbe, straha i požude. Upravo to Isus kaže: „Bdijte i molite da ne padnete u napast!“ (Matej 26,41) Molitva je još nešto važno što vi i ja možemo učiniti da u svoj život unesemo Božju preobražavajuću silu. Bog neće ući u vaš dom, uprijeti prst u pod i reći: „Spusti se na koljena!“ On previše poštuje našu slobodu izbora da bi učinio tako nešto. Ali ako se mi odlučimo moliti svakoga dana, mnogo ćemo brže napredovati u Isusu.
Dolaženje u crkvu. Možda će vas iznenaditi ako kažem da je dolaženje u crkvu važan način da unesete Božju silu obraćenja i preobraženja u svoj život; ali to je istina. Zapazite što je Isus rekao: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ (Matej 18,20) Neki kažu: „Ne moram ići u crkvu da bih bio spašen.“ Ili kažu: „Bog je moj Spasitelj, a ne Crkva.“ Naravno, u određenom smislu sve je to istina. Ja doista očekujem na Nebu sresti osobe koje nikad nisu prekoračile prag neke crkve, i savršeno je točno da je Bog, a ne neka Crkva, naš Spasitelj. Ali uvidio sam, gotovo bez iznimke, da oni koji tako što kažu, zapravo traže izgovore ne samo za to da ne idu u crkvu, već i da ne čine ništa što nam je Bog učinio dostupnim za suradnju s Njim dok napredujemo u Isusu.
Pretpostavimo da je Joe rekao svojem pastoru: „Ne moram orati svoju njivu niti posijati sjeme da bih mogao žeti.“ Joe bi vjerojatno bio u pravu. Ako je jedne godine sijao pšenicu, vjerojatno bi i sljedeće godine dobio pristojnu količinu samonikle pšenice. Ali hoće li se poljodjelac koji drži do sebe iz godine u godinu osloniti na samoniklu pšenicu?
Kršćanin kojemu je stalo da napreduje i postane sve sličniji Isusu koristit će svaku priliku da u svoj život unese Božju preobražavajuću silu, uključujući i dolaženje u crkvu.
Bog nam pomaže da obavimo svoj dio
Prije nego što počnemo razmatrati kako nam Bog pomaže da obavimo svoj dio, želio bih ponoviti što smo dosad naučili. Božji udio u pomaganju pri našem napredovanju u Isusu jest promjena naše sebičnosti, a rekli smo i o načinima na koje možemo surađivati s Bogom u onome što On radi. Naš udio, s druge strane, jest da promijenimo svoje loše navike. Vrijeme je da otkrijemo kako to činimo i kako nam Bog u tome pomaže.
Jeste li nekad promatrali kako malo dijete uči hodati? Počinje hvatajući se za namještaj i hodajući uz njega po kući. Nekoliko dana kasnije vidjet ćete kako podiže svoju stražnjicu obloženu pelenama, a onda se polako i nesigurno uspravlja na noge. Isprva samo tako stoji i smiješi se svima, a onda čini prvi nesiguran korak dok ga mama i tata ohrabruju.
Dakle, dolazi trenutak kad se u to uključuju i mama i tata. Drže ga za ruke i vode, a kad padne, podižu ga da opet stoji na nogama.
Ali mama i tata su mudri; oni neće prisiljavati svoje dijete da hoda. Umjesto toga, čekaju dok to ono samo ne pokuša. Kad ono odluči pokušati, mama i tata su ovdje da ga ohrabre, da ga drže za ruku i pomognu mu ustati ako padne.
Mislim da je ovo dobar primjer kako nam Bog pomaže da se riješimo loših navika. On nas ne prisiljava da ih pobijedimo. Umjesto toga, On čeka dok to nismo spremni sami pokušati, a onda nas hrabri, drži za ruku i pomaže nam ako padnemo.
Ovdje je ključna riječ odluka. Bog neće nikad prijeći preko našeg prava da biramo. Ako odlučimo nastaviti raditi ono što volimo, pustit će nas bez obzira kako to može biti pogubno za naše tjelesno ili duševno i duhovno zdravlje.
Primijenimo to u životu. Pretpostavimo da kad god ste zbog nečega frustrirani, imate lošu naviku uzimanja Božjeg imena uzalud. Od vašeg djetinjstva, svaki put kad vam je bilo odbijeno nešto što je vaša sebična narav željela, razljutili ste se i opsovali. I svaki put kad biste opsovali, navika psovanja je postala jača kad god biste se razljutili.
A onda vam je Bog jednog dana pokazao da je psovanje loše, i sada se, svaki put kad opsujete, osjećate neugodno. Ovaj osjećaj nelagode zove se osjećaj krivnje. Ako ste slični meni, onda ne volite taj osjećaj, ali je on jedan od
najboljih dokaza da u vašem životu djeluje Božja preobražavajuća sila.
Konačno jednog dana kažete: „Prestat ću psovati.“ Bogu je vrlo drago što ste to odlučili. On takvu odluku nije mogao donijeti umjesto vas, ali sada kad ste odlučili, On će vam pomoći da je ostvarite.
Pavao je rekao: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu.“ (Filipljanima 4,13) Tako vam Bog pomaže da ostvarite svoju odluku. On vam daje snagu.
Bez Njegove pomoći vaše su odluke slične kulama od pijeska.
Jeste li stvarno odlučili?
Sad je vrijeme da razmotrimo najčešće pogrešno shvaćene aspekte kršćaninova sukoba s duboko ukorijenjenom grešnom navikom: Jeste li stvarno odlučili da želite prestati?
Mnogi krive Boga da im ne pomaže, a zapravo oni nikada nisu stvarno odlučili prestati. Mi kršćani učinit ćemo najneobičnije podvige kako bismo sebe prevarili, misleći da smo odlučili prestati, a zapravo nismo.
Jednog ću dana prestati Jedna od najčešćih pogrešaka jest odluka da ćemo prestati jednoga dana. Kršćani koji imaju ovaj problem znaju da bi trebali prestati i, teoretski rečeno, oni bi željeli prestati. Reći će:
„Sutra ću se početi baviti ovim problemom.“ Ali odluku o prestanku treba donijeti u vrijeme kad je kušnja najsnažnija. Tu i jest problem, jer kad je želja za nečim u čemu stvarno uživate najjača, onda se sutra čini najboljim vremenom da počnete prestati. Sada možete nastaviti i činiti što želite, i još se uvijek osjećati pravednima zbog svoje odluke za sutra. Međutim, ne postoji odluka o prestanku koja nije povezana s kušnjom kojoj ste upravo sada izloženi.
Razmišljat ću o tome, ali neću ništa poduzeti Druga vrlo česta pogreška koju kršćani čine jest što se igraju s kušnjom u svojim mislima, uvjereni da dokle god joj ne popuste i ne počine djelo, u tome nema ništa loše. Ovakvo rasuđivanje krije u sebi dva problema. Prvi je:
Isus je rekao da je mentalno uživanje u grijehu isto tako zlo kao i sam čin.
Kao primjer uzeo je preljub, ali ovo načelo važi za mentalno uživanje u bilo kojem grijehu. Isus je rekao: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.“ (Matej 5,27.28) Drugi problem s mentalnim uživanjem u grijehu jest ono što nazivamo Evinim sindromom. Sjetit ćete se kako je Eva otišla do stabla spoznaje dobra i zla i kako joj se Sotona obratio preko zmije, a ona je ostala na tom opasnom mjestu i upustila se u raspravu s njim.
Pretpostavimo da želite smršaviti, a na stolu u blagovaonici nalazi se komad kolača. Ako taj kolač promatrate jedan trenutak, a onda ga uzmete i pomirišete, što mislite da bi mogao biti sljedeći korak? Uvjeravam vas da ćete ga prije ili kasnije pojesti.
Mnogi kršćani kojima nikad ne bi palo na um da počine preljub završili su tako što su ga počinili – zato što su dopustili da „slatka“ misao o preljubu tjednima i mjesecima prebiva u njihovoj mašti, prije nego što su počinili stvarno djelo. Ljudi koji ne nadziru svoja maštanja ne mogu pobijediti grijeh.
Jedanput učinjeno neće škoditi Većina ljudi zna da je pušenje vrlo štetno za zdravlje, ali začuđuje koliko njih nastavlja pušiti jednu cigaretu za drugom. „Još jedna mi neće jako naškoditi“, kažu i iz kutije izvlače još jednu cigaretu da je zapale. Naravno, pola sata kasnije sve se ponavlja s istim izgovorima.
Na nesreću, ti su ljudi u pravu. Jedna cigareta neće jako naškoditi. Ali problem je u tome što pitanje pušenja odbijaju riješiti sada, u trenutku kad je kušnja najsnažnija. To je ona ista pogreška koju čini osoba koja kaže da će sutra prestati.
Još jedan gnjevni ispad, još jedna nepoštena poslovna transakcija, još jedna prljava šala – ništa od toga nije štetno. Ali svako od toga je odbijanje da problem riješimo sada.
Samo malo neće naškoditi Jako blizu mudrovanju „Još jedna neće naškoditi…“ jest kad ljudi kažu: „Ovo malo neće mi naškoditi.“ Pretpostavimo, primjerice, da ste cijelog svog života uživali u listanju pornografskih časopisa, dok vam Bog jednog dana nije pokazao da je pornografija zlo, i vi ste odlučili s tim prekinuti.
Bacili ste čitavu svoju zbirku i prestali kupovati takve časopise. Ali onda ste jednog dana na kiosku primijetili oskudno odjevenu djevojku na naslovnici takvog časopisa. „Neću ga kupiti“, kažete sebi dok prilazite izloženim časopisima. „Zapravo, neću ga niti cijelog pročitati. Samo da malo pogledam naslovnicu i zavirim u umetak u sredini.“ To nije ništa drugo nego Evin sindrom. Današnji brzi pogled gotovo će sigurno prijeći u sutrašnji dugi pogled, a mnogi muškarci i žene su uvidjeli da „dugi pogledi“ završavaju u preljubu.
Marvin Moore