A “reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku.” Bog nije izgovorio riječ da postane krunom Njegova stvaranja. Namjesto toga, On se sagnuo da oblikuje svoje novo stvorenje od praha zemaljskoga.
Najveći stvaratelji-kipari na Zemlji nikada neće moći isklesati tako plemenito biće. Možda bi Michelangelo i mogao oblikovati sjajnu vanjštinu, ali što s anatomijom i fiziologijom koja je brižljivo zamišljena da bi funkcionirala i odavala savršenost?
Savršeni je kip ležao završen s kosom, trepavicama i noktima na njihovim mjestima, ali Bog još nije završio posao. Ovaj čovjek nije trebao sakupljati prašinu, već živjeti, misliti, stvarati i rasti u slavi. Nagnuvši se nad ovim veličanstvenim oblikom, Tvorac mu u nosnice “udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša”. (Post 2,7; usporedi: 1,26). Uzimajući u obzir čovjekovu potrebu za društvom, Bog mu je načinio “pomoć kao što je on”. Bog “pusti tvrd san” na Adama i dok je Adam spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i stvorio ženu (Post 2,18.21.22). “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Tada ih je Bog blagoslovio i rekao im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite” Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” Adamu i Evi poklonjen je dom u vrtu koji je bio veličanstveniji od najljepšeg
suvremenog doma na Zemlji. U njemu su bila stabla, vinove loze, cvijeće, brda, doline – sve je to ukrasio sam Umjetnik. Dva su posebna stabla, drvo života i drvo spoznaje dobra i zla, bila tamo. Bog je dao Adamu i Evi dozvolu da slobodno jedu sa svakoga drveta, osim s drveta spoznaje dobra i zla (Post 2,8.9.17).
Tako je ostvaren vrhunski događaj tjedna stvaranja. I “vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)
Koji su svojstveni dijelovi ljudskog bića? Je li ono sačinjeno od stanovitog broja neovisnih sastavnih dijelova, kao što su tijelo, duša i duh?
Dah života. “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2,7)
Kad je Bog bitne sastojke zemlje promijenio u živo biće, On je “udahnuo dah života” u nozdrve Adamovog beživotnog tijela. Ovaj dah života je “dah Svesilnoga” (Job 33,4) – iskra života. Mi ga možemo usporediti s električnom strujom, koja – dok protječe kroz različne električne sastavne dijelove, preobražava mirnu, sivu, staklenu ploču na kutiji u treperavo razlijevanje boja i radnji – kad okrenemo dugme na televizoru u boji. Električna struja donosi zvuk i pokret tamo gdje nikada nije bilo ničega.
Čovjek – živa duša. Što je učinio dah života? Kad je Bog oblikovao ljudsko biće od bitnih sastojaka zemlje, svi su organi bili zastupljeni – srce, pluća, bubrezi, jetra, slezena, mozak – sve savršeno, ali beživotno. Tada je Bog udahnuo dah života u ovu beživotnu tvar i “tako postane čovjek živa duša”.
Pismena jednadžba je pravocrtna: prah zemaljski (bitni sastojci zemlje) + dah života = živo biće, živa duša. Sjedinjenje bitnih sastojaka zemlje s dahom života imalo je kao rezultat živo biće ili dušu.
Ovaj “dah života” nije ograničen samo na ljude. Svako ga živo biće ima. Biblija, na primjer, pripisuje dah života i onim životinjama koje su ušle u Noinu arku i onima koje nisu ušle (Post 7,15.22).
Hebrejski izraz za Postanak 2,7, koji je preveden riječima “živa duša” ili “živo biće” je nephesh chayyah. Ovaj izraz ne određuje izričito čovjeka, jer se odnosi i na morske životinje, kukce, gmazove i divlje zvijeri (Post 1,20.24; 2,19).
Nephesh (nefeš) je preveden kao “biće” ili “duša” i potječe od riječi naphash, što znači ‘disati’. Njegov je grčki ekvivalent u Novom zavjetu psyche. Budući da je dah najočitiji dokaz života, nephesh u osnovi označuje čovjeka kao živo biće, osobu. Kad se primjenjuje na životinje, kao u izvještaju o stvaranju, onda ih opisuje kao živa stvorenja koja je Bog stvorio. Važno je zamijetiti da Biblija kaže da je čovjek postao živa duša. Ništa u izvještaju o stvaranju ne upućuje na to da je čovjek primio, dobio dušu – neku vrst odvojenosti cjeline koja je prigodom stvaranja sjedinjena s ljudskim tijelom.
Nedjeljiva cjelina. Važnost izvještaja o stvaranju za pravilno razumijevanje čovjekove naravi ne može se dostatno naglasiti. Ističući njegovo organsko jedinstvo, Sveto pismo slika čovjeka kao jednu cjelinu. Kako se onda duh i duša dovode u vezu s čovjekovom naravi?
1. Biblijsko značenje duše. Kao što smo već spomenuli, starozavjetna “duša” je prijevod hebrejske riječi nephesh. U Postanku 2,7 ona označuje čovjeka kao živo biće nakon što je dah života ušao u fizičko tijelo sačinjeno od bitnih sastojaka zemlje. Isto tako nova duša počinje živjeti kad god se jedno dijete rodi, svaka “duša” postaje novom jedinicom života, jedinstveno različna i odvojena od svih ostalih sličnih jedinica. Ovaj kvalitet individualnosti u
svakom živom biću koji ga uobličuje u jedinstvenu cjelinu, čini se da je misao koju ističe hebrejska riječ nephesh. Kad se upotrebljuje u ovom smislu, nephesh nije dio neke ličnosti, on jest ličnost i u mnogim slučajevima prevodi se kao “čovjek”, “lice” (vidi: Post 14,21; Br 5,6; Pnz 10,22; usporedi: Ps 3,2) ili kao “sam” (Lev 11,43; 1 Kr 19,4; Iz 46,2 itd.).
“S druge strane, izrazi kao ‘moja duša’, ‘tvoja duša’, ‘njegova duša’, itd. obično su idiomi ličnih zamjenica ‘ja’, ‘mene’, ‘ti’, ‘on’, itd. (vidi: Post 12,13; Lev 11,43.44; 19,8; Jš 23,11; Ps 3,2; Jr 37,9; itd.) Na više od 100 od 755 mjesta u Starom zavjetu nephesh se prevodi kao ‘život’ (Post 9,4.5; 1 Sam 19,5; Job 2,4.6; Ps 31,13, itd.).
Često se nephesh odnosi na želje, prohtjeve ili strasti (usporedi: Pnz 23,24; Izr 23,2; Prop 6,7), pa se katkad prevodi i riječima ‘apetit, prohtjev, lakomost’ (Izr 23,2; Prop 6,7). Može se odnositi i na sjedište osjećaja (Post 34,3; Pj 1,7 itd.), a ponekad predstavlja i čovjekovu volju, kao kad se prevodi riječima zadovoljstvo, uživanje u Pnz 23,24; Ps 105,22; Jr 34,16. U Brojevima 31,19 nephesh je ‘ubio’, a u Sucima 16,30 (gdje je ova riječ prevedena u ja – formi) umire. U Brojevima 5,2 (‘mrtvac’) i 9,6 (‘mrtvo tijelo’) odnosi se na leš (usporedi: Lev 19,28; Br 9,7.10)
Poraba grčke riječi psyche u Novom zavjetu slična je porabi riječi nephesh u Starom zavjetu. Upotrebljuje se kako za životinjski, tako i za ljudski život (Otk 16,3). U Svetom pismu prevedena je četrdeset puta jednostavno kao ‘život’ ili ‘životi’ (vidi: Mt 2,20; 6,25; 16,25; itd.). U nekim slučajevima upotrebljuje se u jednostavnom značenju ‘ljudi’, ‘narod’ (vidi Dj 7,14; 27,37; Rim 13,1; 1 Pt 3,20; itd), a u drugim je ona izjednačena u značenju s ličnom zamjenicom (vidi: Mt 12,18; 2 Kor 12,15; itd.). Katkad se odnosi na osjećaje (Mk 14,34; Lk 2,35), na duh (Dj 14,2; Fil 1,27) ili na srce (Ef 6,6).
Psyche nije besmrtna, već podliježe smrti (Otk 16,3). Ona se može uništiti (Mt 10,28). Biblijski citat upućuje da se ponegdje nephesh i psyche odnose na cijelu ličnost, a drugdje na posebno čovjekovo svojstvo kao što su osjećaji, prohtjevi, sklonosti. Ovakva poraba, međutim, ni u kom slučaju ne ističe da je čovjek biće sastavljeno od dvaju posebnih i različnih dijelova. Tijelo i duša postoje u zajednici; oni zajedno čine nedjeljivo jedinstvo. Duša nema nikakav svjestan život izvan tijela. Ne postoji tekst koji upućuje na to da duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo.
2. Biblijsko značenje duha. Dok hebrejska riječ nephesh prevedena riječju duša označuje individualnost ili osobu, dotle se starozavjetna hebrejska riječ ruach, prevedena riječju duh, odnosi na iskru života koja daje snagu i bitna je za osobni opstanak. Ona označuje božansku silu ili životno počelo koje daje život ljudskom biću.
Ruach se pojavljuje 377 puta u Starom zavjetu i najčešće se prevodi riječima ‘duh’, ‘vjetar’, ili ‘dah’ (Post 8,1; itd.). Riječ se takodjer upotrebljuje da označi životnu snagu (Suci 15,19), hrabrost (Jš 2,11), narav ili ljutitost (Suci 8,3), raspoloženje (Iz 54,6), moralni karakter (Ez 11,19) i sjedište osjećaja (1 Sam 1,15).
U smislu daha, ruach je kod ljudi istovjetan s onim kod životinja (Prop 3,19). Čovjekov ruach napušta tijelo prilikom smrti (Ps 146,4) i vraća se Bogu (Prop 12,7; usporedi: Job 34,14). Ruach se često upotrebljuje za Božji Duh kao u Knjizi proroka Izaije 63,10. U Starom zavjetu ruach u odnosu na čovjeka nikada ne označuje inteligentnu cjelinu kadru za osjećajno postojanje izvan fizičkog tijela.
Novozavjetni ekvivalent za ruach je pneuma ‘duh’, od pneo ‘puhati’ ili ‘disati’. Kao i kod ruach ni u ovoj riječi nema ničeg nedjeljivo povezanog što bi označilo cjelinu u čovjeku kadru za svjestan opstanak izvan tijela, a niti njena novozavjetna poraba u odnosu na čovjeka ni na koji način ne označuje neki takav koncept. U navodima kao što su Rim 8,15; 1 Kor 4,21; 2 Tim 1,7; 1 Iv 4,6, pneuma označuje ‘raspoloženje’, ‘stav’ ili ‘stanje osjećaja’. Također se upotrebljuje kao oznaka raznih vidova ličnosti kao u Galaćanima 6,1; Rim 12,11; itd. Kao što je i s ruach, pneuma se vraća Bogu u trenutku smrti (Lk 23,46; Dj 7,59). Kao i ruach, pneuma se također upotrebljuje i za Božji Duh (1 Kor 2,11.14; Ef 4,30; Heb 2,4; 1 Pt 1,12; 2 Pt 1,21. itd).
3. Jedinstvo tijela, duše i duha. Kakav je odnos između tijela, duše i duha? Kakav je utjecaj ovog odnosa na čovjekovo jedinstvo?
a) Dvostruka sjedinjenost. Premda Biblija sagledava čovjekovu narav kao jedinstvo, ona precizno ne određuje odnos između tijela, duše i duha. Ponekad se riječi duša i duh upotrebljuju naizmjenično. Zamijetite njihov paralelizam u Marijinom izricanju radosti nakon priopćenja što joj ga je prenio anđeo: “Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome.” (Lk 1,46.47.)
U jednom je slučaju Isus okarakterizirao čovjeka kao tijelo i dušu (Mt 10,28), a u drugom slučaju apostol Pavao kao tijelo i duh (1 Kor 7,34). U prvom se tekstu duša odnosi na uzvišeniju čovjekovu sposobnost, po svoj prilici na um preko koga on komunicira s Bogom. U drugom se riječ duh odnosi na ovu uzvišeniju čovjekovu sposobnost. U oba slučaja tijelo obuhvaća fizički, kao i osjećajni vid ličnosti.
b) Trostruka sjedinjenost. Postoji jedan izuzetak od općeg određenja čovjeka koji obuhvaća dvostruku sjedinjenost. Apostol Pavao koji govori o dvostrukom jedinstvu tijela i duha, također govori i o trostrukoj sjedinjenosti. On tvrdi: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1 Sol 5,22.23) Ovo mjesto priopćuje apostolovu želju da nijedan od ovih vidova jedne osobe ne bude isključen iz procesa posvećenja.
U ovom slučaju duh se može shvatiti kao “više načelo inteligencije i misli kojim je čovjek obdaren i preko koga Bog može komunicirati svojim Duhom (vidi: Rim 8,16). Obnovljenjem uma što ga izvršuje Sveti Duh pojedinac se preobražava u Kristov lik (vidi: Rim 12,1.2). S pomoću ‘duše’ … kad se razlikuje od duha, može se shvatiti dio čovjekove naravi koji se izražava preko nagona, osjećaja i želja. Ovaj dio čovjekove naravi također se može posvetiti.
Kad se, radom Svetoga Duha, um dovede u sklad s Božjim umom i posvećeni um zavlada nad nižom naravi, nagoni, koji bi inače bili u suprotnosti s Bogom, pokoravaju se Njegovoj volji.
Tijelo nad kojim vladaju viša ili niža narav je fizički sklop – meso, krv i kosti. Pavlov redoslijed: prvo duh, zatim duša i na kraju tijelo, nije stjecaj okolnosti. Kad je duh posvećen, um je pod božanskim nadzorom. Posvećeni će um, opet, imati posvećujući utjecaj na dušu, tj. na želje i osjećaje. Osoba u kojoj dođe do ovog posvećenja, neće zloupotrijebiti
svoje tijelo pa će onda njeno fizičko zdravlje napredovati. Na taj će način tijelo postati posvećenim sredstvom kojim će kršćanin moći služiti svome Gospodinu i Spasitelju. Pavlov poziv na posvećenje jasno je ukorijenjen na pojmu o sjedinjenosti ljudske naravi i pokazuje da efikasna priprema za Kristov drugi dolazak zahtijeva pripremu cijele ličnosti – duha, duše i tijela.
c) Nedjeljiva, suosjećajna sjedinjenost. Jasno je da je svako ljudsko biće nedjeljiva cjelina. Tijelo, duša i duh djeluju usko surađujući i otkrivajući jak suosjećajni odnos između čovjekovih duhovnih, duševnih i tjelesnih sposobnosti. Nedostaci u jednoj oblasti, ometat će druge dvije. Bolestan, nečist ili zbrkan duh ili duša imat će isto tako presudni utjecaj na čovjekovo emotivno i tjelesno zdravlje. Obratni je slučaj također istinit. Slab će bolestan tjelesni sklop koji pati imati štetan utjecaj na čovjekovo emotivno i duhovno zdravlje. Utjecaj što ga darovi vrše jedni na druge znači da svaki pojedinac ima odgovornost koju mu je Bog dao za očuvanje tih darova u najboljem mogućem stanju. Čineći tako, on predstavlja obnovu životno važnog dijela bića po Tvorčevom obličju.