Stephanie Kelm
Okružena sam mnoštvom fotografija. Na podu sam i sjedim prekriženih nogu; tako gledam sve što sam snimila. Pažljivo uzimam sliku za slikom i temeljito promatram svaku pojedinost. Ništa mi ne promiče. Neke su fotografije uspjele. Kod njih se sve poklopilo: oštrina, svjetlost, podjela predmeta na slici. Dobro smišljeno, dobro snimljeno, uspjelo. Genijalno.
To se, na žalost, ne može reći za većinu fotografija. Ideja za neku fotografiju je genijalna, ali na samoj slici se od toga ne vidi mnogo. Zbog toga više fotografija nego što mi je drago nestaje u kanti za smeće. Bez nje ne mogu. Kanta za smeće pripada mojoj svakodnevnici. Koristim je za ono što mi nije uspjelo, i sve one krhotine koje sam proizvela.
Bogu nije potrebna kanta za smeće. Ona je ljudski – a ne Njegov pronalazak. Kad je Bog stvarao svijet postojao je samo jedan rezultat: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31) Kanta za smeće je bila suvišna. Planeti su se kretali idealnim tempom i prema planu. Drveće je raslo, kako je zamislio, prema suncu. I ptice su mogla stvarno letjeti i slijetati. Sve savršeno.
U zraku se osjećalo kako je sve ”veoma dobro”. Još i danas osjećamo dašak toga: Kad u proljeće pupoljci bivaju sve deblji i nakon nekoliko tjedana – ali uvijek pravovremeno – pucaju i kad se s mukom pojavljuju nježni listići. Sve se to događa sinkronizirano, umnoženo tisuće puta na istome stablu, uvijek u isto vrijeme i uvijek uspješno. Bolje ne može biti.
Sve je optimalno programirano. Nijedan pupoljak ne propušta proljeće, nijedan jež ne prespava svibanj i nijedan bumbar ne mora prvo napuniti svoj navigacijski program da bi uspio naći cilj – ”cvijet”. Sve je do detalja promišljeno i stvoreno. Ne postoje reklamacije, pogrešne informacije i intervencije. Nepotreban je besplatni savjet servisa. Svaka je pojedinost majstorsko djelo.
Koliko sam ja genijalna?
Usred toga se nalazim ja – primjerak s kantom za smeće. Biće koje ponekad sumnja u samoga sebe i koje se pri pogledu u ogledalo plaši svojeg odraza. Biće koje ponekad ima neobične ideje i koje bi najradije vičući pobjeglo od samoga sebe. Genijalno? Pupoljak, dobro. Jež, dobro. Bumbar, u redu. A ja? U Bibliji piše: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)
Čovjek je bio upravo stvoren i bio je proglašen s ostalima kao ”vrlo dobro”. Tako je Bog ocijenio, a tko je to mogao bolje učiniti od Njega? Pitam se: Jesam li veoma dobra? Ili bi bilo bolje pitati: Jesam li veoma dobro stvorena?
Možda se sve lomi oko tih pitanja. Uvjerena sam da sam vrlo dobro stvorena. Mogu trčati i volim kad mi ljetna trava golica bose noge. Mogu vidjeti i promatrati kako se sjenice dogovaraju i kako veselo lepršaju s grane na granu. Mogu jesti i uživati u okusu i mirisu svježega kruha.
Jesam li veoma dobro stvorena? A vi? Da! A unatoč tome ne dolazi sve što stvaram u ladicu s natpisom ”vrlo dobro”. To potvrđuju krhotine mojeg života. Stvorena sam veoma dobro, nema sumnje. Ali nisam veoma dobra. Rado se svađam, vrtim se samo oko sebe i češće nego što bih to željela uplašim se svog neprijateljskog duha i krutosti. Stvarno sam, moram priznati, biće s kantom za smeće.
Ali sam Bog je nešto – nešto naročito – stavio u paket koji se zove ”čovjek”: slobodnu volju. I opet pomislim: Doista genijalno! Ja odlučujem. Ja imam mogućnost izbora. Bog nije želio imati robote. Htio je da živim onako kako smatram da je ispravno. Ja sam svakako genijalno stvorena. A što ću iz toga učiniti to je Bog s puno povjerenja stavio u moje ruke. To ja odlučujem. Mogu snimati fotografije koje ja želim.
Mi smo jedno i drugo: Božje umjetničko djelo i bića s kantom za smeće. Nije sve što činimo veoma dobro. Mnogo toga će i u budućnosti u našem životu završiti u kanti za smeće. Pa ipak smo stvoreni veoma dobro. Mi smo Božje umjetničko djelo u koje On još u danas investira svoju ljubav. Koristimo to genijalno koje nam je stavio u ruke. Veliki Umjetnik će se radovati.