Skloni smo misliti, rekao je Fred Craddock, da je dati sve Isusu isto što i uzeti novčanicu od tisuću dolara i položiti je na stol. “Evo mog života, Gospodine, predajem Ti ga u potpunosti.” Stvarnost kršćanskog života, kazao je on, nešto je sasvim drugo. Naime, Bog nas šalje u banku da razmijenimo tisuću dolara u sitniji novac, i mi idemo kroz život ostavljajući ovdje pedeset centi, tamo dvadeset pet, itd. Živjeti životom vjere nije uvijek nešto slavno ili dramatično, već uglavnom ovozemaljski. Svoj život živimo od dana do dana, u vidu malih djela ljubavi – po dvadeset pet centi odjednom. Jedno je ići za Gospodinom u blistavosti slave; daleko je mučnije biti vjeran dan za danom i izdržati do kraja.
Creddockova ilustracija predstavlja izazov za vjernike. Držati se obećanja o Drugom dolasku jeste test istrajnosti u vjeri. Ako je svaki naraštaj vjernika od uznesenja očekivao da Krist dođe baš u njihovo vrijeme, zašto On nije došao? Kako živjeti radosno i u iščekivanju kad smo suočeni sa prividnim odlaganjem Kristovog dolaska?
Tenzija
Proročanstvo o Drugom dolasku u Mateju sadrži tri scenarija kraja svijeta – Noev potop (kraj pretpotopnog svijeta), razorenje Jeruzalema (kraj Izraela kao izabranog naroda) i Parusiju (kraj Sotone i kraljevstva grijeha). Ispunjenje prva dva proročanstva služi kao garancija da će se i treće ispuniti.
Ali, dok Isus majstorski spaja tri proročanstva u jedno, izranjaju dva oprečna principa eshatologije, stvarajući tenziju koja se ne može potpuno razriješiti. Mada smo mi skloni pokušajima da to učinimo – ono proturječno neodvojivo od proročanstva mora ostati. Vjernici su pozvani da ne racionaliziraju proročanstvo o Parusiji, već da žive, vjerom, čak i tenzijom koju nalaze unutar toga.
Prvi od dva oprečna principa jeste izvjesnost. Isus je rekao: “A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!” (Matej 24,32.33). Smokvino drvo ukazuje na događanje u prirodi, kao znak izvjesnosti Gospodinovog povratka. To je snažan simbol.
Drvo smokve bilo je jedno od najobičnijih drveta u Palestini. Isus i učenici mora da su sjedili ispod takvog jednog drveta dok je On izgovarao spomenute riječi. Kad grane drveta omekšaju u prisutnosti životvornog soka i počnu pupati, ljeto se približava. Poredak u prirodi potvrđuje obećanje o nečemu što će doći. Ukazujući na smokvino drvo, Isus nam prilazi na našem nivou, nivou činjenica koje svatko može provjeriti. Kad zapazimo promjene na drvetu smokve, pouzdano znamo da su one nagovještaj specifične promjene godišnjeg doba. Kao što ljeto sigurno dolazi poslije znakova zapaženih na drvetu smokve, Drugi Kristov dolazak isto tako slijedi poslije pojava pobrojanih u Mateju 24.
Međutim, iako Krist uspoređuje, On ne izjednačava prirodu sa Riječju Božjom. Smokvino drvo je samo znak o važnosti obećanja. Obećanje se oslanja na nešto mnogo veće od onoga što je stvoreno. Ono se oslanja na ono što je uzrok svemu stvorenom. Sunce se rađa na istoku i zalazi na zapadu; trava se pokosi i ponovno poraste; rijeke teku, oblaci daju kišu; lososi plove uzvodno; i “sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.” (Postanak 8,22). Ali, sigurnija od svega ovog zajedno jeste nepobjediva riječ Božja, riječ koja je sve pozvala u postojanje. Bog koji ne može lagati progovorio je i rekao: Isus ponovno dolazi.
Obećanje ne može a da se ne ispuni, ali ne zato što mi u to vjerujemo. Obećanje je pouzdano zato što je Bog Bog i ne može negirati sebe (2. Timoteju 2,13). Prve riječi Biblije su “u početku Bog”, a Matej 24 nas uvjerava da je “na kraju Bog”. Svijet nije stvoren slučajno, niti će njegov kraj biti proizvod slučaja. Mi imamo sigurnost zato što obećanje ima svoj izvor u Bogu.
No, postoji i jedna suprotna realnost jasno izražena u proročanstvu. “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac” (Matej 24,36).
Taj element upotpunjuje učenje i otkriva u sebi sadržanu tenziju. Postoji jedan paradoks na planu izvjesnosti i neizvjesnosti. Isus obećava da se sigurno vraća, ali vrijeme nije otkriveno. Vjernik zna što će se dogoditi, ali ne zna kada. I jasno je da je taj element neizvjesnosti Božji plan koji treba da u sluzi Božjem proizvede poseban odgovor: “Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi” (Matej 24,42.44).
Paradoks ovog obećanja dovodi Crkvu u jedinstven položaj. Što je sigurno, kada je nejasno. I baš kao što izvjesnost odolijeva našim sumnjama, tako se neizvjesnost suprotstavlja našim istraživanjima. Vrijeme Gospodinovog povratka nije samo neodređeno – ono je neodredivo.
Opasnost od nepostojanja znanja
Povijest spasenja otkriva, kao kakvu konstantu, da je vjernicima naloženo da žive sa opasnošću od nepostojanja znanja. U ključnim oblastima svog odnosa sa Bogom, pozvani smo da idemo u vjeri iako ne vidimo. Razumije se da ono što vidimo ne moramo vjerovati. Neke stvari, pak, moramo prihvatiti bez punog razumijevanja.
Kad je Bog pozvao Abrahama da napusti sve u što je bio siguran i da Ga slijedi, bila je to jasna zapovijed , ali dana u izmaglici nepostojanja znanja i u tmini nejasnosti. Abraham nije znao kuda ide, a Bog mu to nije ni rekao. Zemlja koja mu je bila obećana još nije bila njegova u trenutku njegove smrti. Živio je u šatorima čitavog svog života i iskustva sa Bogom. Jedina zemlja koju je ikada posjedovao tijekom svog života, i koju je morao platiti, bila je polje kupljeno od Hetita za obiteljsku grobnicu (Postanak 25,9.10).
Job nikada nije dobio objašnjenje za svoje nevolje, niti odgovor na neka od svojih najdubljih pitanja. Kad je Bog konačno odgovorio svome sluzi, bilo je to u vidu pitanja – “Bokove svoje opaši kao junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči” (Job 38,3). I Gospodinov sluga se sjetio svog pravog mjesta: “Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta” (Job 40,4).
Hebrejski mladići nisu znali da li će Bog intervenirati da ih spasi iz babilonske peći. Njihova dužnost prema Bogu bila je sasvim jasna, ali koliko će ih to koštati bilo je sakriveno.
Svi ovi primjeri pokazuju postojanu vjeru u Boga bez potpunog poznavanja mnogih bitnih činjenica. Ipak, neznanje nije spriječilo vjeru; nasuprot, ono ju je još pojačalo. A svjedočanstvo ovih ljudi ukazuje na junačku prirodu njihovog pouzdanja u Boga. “No ako toga i ne učini (spasi)”, govorili su, “znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,18). “On me ubiti može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam” (Job 13,15). “Zaputi se ne znajući kamo ide” (Hebrejima 11,8).
Izvjesnost i neizvjesnost dio su kršćanskog života, a obećanje o Drugom dolasku pogotovo. Ako se ijedan od tih elemenata izostavi iz proroštva, gubi se sila Kristovog učenja. Istinitost jednog obećanja potkrjepljuje nadu, neizvjesnost u pogledu vremena njegovog ispunjenja predstavlja poziv na straženje, istrajnost i vjeru.
Vjernik stoga živi u stanju iščekivanja jednog događaja koji se mora dogoditi jednoga dana, i može naići bilo kad. Tenzija između znanja i nepostojanja znanja, izvjesnost i neizvjesnost održavaju nas na našem duhovnom vrhuncu. To je život vjere koji iziskuje stalno osluškivanje, dinamičan, a ne statičan život.
Svakodnevno hodanje sa Isusom
Ovdje valja naglasiti neophodnost relacionog kršćanstva. Isus Krist nije vjerovanje, On je živa Osoba. Jedini način da Ga upoznamo jeste da iz dana u dan, svakoga trenutka budemo u zajednici s Njim. Mi ne možemo usvojiti nekoliko doktrina a onda se osloniti na te doktrine. Jedini način da saznamo što će Bog dalje činiti jeste da hodamo s Bogom i onda ćemo Ga, kad bude progovorio, čuti, a kad se bude pomjerio, to i osjetiti.
Ne smije nas iznenaditi što će se naša vjera suočavati sa izazovima. Ako su naša uvjerenja ispravna, moramo očekivati izazove. Sama priroda hodanja u vjeri neodvojiva je od kušanja vjere koja na taj način raste i dokazuje se.
Pojava rugača neće niti može oslabiti snagu Božjeg obećanja. Naprotiv, to samo služi da osnaži obećanje, jer proroštvo predviđa njihovu pojavu. “Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povoditi će se za svojim požudama i pitati: ‘Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja'” (2. Petrova 3,3.4).
Zlo u rugačima ogleda se u racionalizaciji obećanja. Postavljajući svoju logiku kao mjerilo vrijednosti Božje riječi, oni padaju u zamku. Oni nisu dovoljno ponizni priznati da je empirijsko znanje samo jedan vid znanja i da se sve istine, naročito one najdublje i najdalekosežnije, ne mogu jednostavno dokazati onako kako to oni očekuju. Tada, u težnji da opravdaju svoj skepticizam, oni pretjeruju što se tiče činjenica: ” sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja”, govore oni. Petar sumnja u iskrenost njihovih motiva kad kaže: “naumice zaboravljaju…” (5. stih).
Obećanje o Kristovom ponovnom dolasku temelji se na vjeri u Božju riječ i Božje obećanje. Po svojoj prirodi, ono ne može biti samo stvar racionalnog. Izvjesno je da vjerovati nije nešto iracionalno, ali to je jasno samo onima koji vjeruju Riječi obećanja.
Isus uskoro dolazi. Postoji hitnost u pogledu vijesti, ali koja nije određena našim satovima ili kalendarima. Mi ne možemo suditi o beskonačnom Bogu na osnovi pravila konačnog vremena – imajući na umu da “jedan je dan kod Gospodina tisuću godina” (2. Petrova 3,8).
Obećanje nas poziva da ga prihvatimo na osnovu pouzdanosti Riječi Onoga koji ga je dao, i da zajedno s njim prihvatimo da nas Bog vodi mnogim stazama koje su nam, uz toliko drugih stvari, nedovoljno jasne. Ali, staze nisu nepoznanica i za Boga, a kako je naše krajnje povjerenje povjerenje u Njega, mi radosno očekujemo ispunjenje Njegove riječi u pogledu “navršavanja” vremena.
Pogledajmo u izvještaje o Božjem postupanju. Iako se čini da ispunjenje Njegovih obećanja donekle kasni, Onaj koji je suveren i svemoćan uvijek je sigurno ispunjavao svoja obećanja. Još jednom, obećanje je apsolutno sigurno, samo je vrijeme njegovog ispunjenja van domašaja našeg saznanja sve do trenutka njegovog ostvarenja.
Zaključak
Kad sam bio dječak, imali smo običaj svakog vikenda ići u crkvu podzemnom željeznicom. Nas petero je sa ocem tako putovalo u New York. Nikada neću zaboraviti dan kada nas je on ostavio u vlaku. Zaustavili smo se u postaji gdje je trebalo presjesti iz vlaka u vlak. Kad su se vrata na vlaku “A” otvorila, on je istrčao na peron ostavljajući nas sve, što nikada ranije nije učinio.
Dok smo gotovo uspaničeni trčali za njim, ubrzo smo shvatili značenje njegovog prividnog napuštanja. Vlak “GG” samo što nije krenuo sa postaje bez nas, a vozač je nervozno pritiskao ručicu. Međutim, tu je bio naš otac, koji je stajao na vratima držeći ih otvorena da bismo svi mogli ući. I tako smo se, jedan po jedan, svi sigurno ukrcali u vlak, pod okriljem svog oca koji je stajao raširenih ruku.
Na isti način, Isus nas je ostavio da bi nam pripremio mjesto gdje ćemo moći zauvijek biti zajedno. I premda nismo sami zahvaljujući stalnoj prisutnosti Učitelja, čeznemo da svog Spasitelja vidimo uživo i da promatramo Njegovo lice. No, Bog traži da u vjeri trčimo za Njim, slijedeći Ga pravcem koji ne možemo sagledati, vjerujući u Njega u situacijama kad nešto ne možemo u potpunosti objasniti ili razumjeti.
Kad se otac postavio između krila na vratima vlaka u podzemnoj željeznici, nismo znali što on to radi, ali smo znali toliko da ga trebamo slijediti. A i otac je znao da ćemo poći za njim. Jer, djeca nemaju drugog izbora. Isto je i sa kršćanima. Možda ne znamo zašto se On već nije vratio ili kad će ponovno doći, ali mi poznajemo Isusa. Možda smo ponekad zbunjeni. Njegovi putovi mogu za nas biti tajanstveni, ali ne i Njegov karakter. Znamo da je On vjeran i pouzdan Učitelj, da je Onaj koji nas ljubi istinit i nepromjenjiv. On će držati svoje obećanje koje nam je dao o svom ponovnom dolasku. Naše je da budemo budni, vjerni i spremni, nikada ne sumnjajući da će On učiniti baš kao što je rekao.
John S. Nixon