Dodirnimo Isusa!

Hinko Pleško Tko me se dotače?” pita Isus. “Učitelju, mnoštvo te naroda gura i tiska”, kaže Petar. “Netko me se dotače — reče Isus — jer sam osjetio da je iz mene izišla sila.” (Luka 8,45-46)

Govorimo: dolazimo u molitveni dom da se sretnemo s Isusom. Ali kao Petar i nepažljivo mnoštvo, i mi se slijepo sudaramo s Isusom i ne doživljavamo da u nas poteče sila. Primoran nekoliko dana čuvati kuću, potražio sam biblijske tekstove koji izražavaju iskrenu čežnju za Gospodnjom blizinom i intervencijom. Sjetio sam se Abrahamove usrdne molbe za Sodomu (Postanak 18,22-33), Davida kako pleše kad se Kovčeg saveza vraćao kući (1. Ljetopisa 15). Suosjećao sam s Danielovim suzama za Nabukodonozorom (Daniel 4,19). S kakvom se osjećajnošću Pavao obraćao vjernicima u Solunu: “A mi, braćo, iako na kratkovrijeme odijeljeni od vas — i to licem, a ne srcem — sve smo više, u vrućoj čežnji, nastojali ponovo vas vidjeti. Pa tko je naša nada, naša radost, naša kruna kojom ćemo se ponositi pred našim Gospodinom Isusom o njegovu dolasku, ako ne vi? Jest, vi ste naša slava i naša radost.” (1. Solunjanima 2,17.19.20) Čitao sam: “Kao što košuta žudi za izvorvodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.” “O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.” “Duša mi gine i čezne za dvorima Jahvinim. Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.” (Psalam 42,2.3; Psalam 63,2; Psalam 84,3) Kolika ljubav, kolika čežnja i želja za zajednicom s Bogom! A kako mi površno dodirujemo Isusa! Trebamo li se čuditi što ne dobivamo silu? “Učenje o trenutačnom zadovoljavanju ponajprije je duhovni problem. Najveća potreba u današnje vrijeme nije veći broj inteligentnih i darovitih, već duboko duhovnih ljudi.” (Richard J. Forter, Celebration of Discipline, Toronto, 1980., str. 1) “Uhvaćeni u mrežu suvremenog života, zaboravili smo kako se smiriti (utoliti) pred Bogom, kako meditirati. Izgubili smo osjećaj za smjer i, zbunjeni, ne poznajemo veliku radost slavljenja koju je Božji narod stoljećima poznavao, čak i u teškim depresivnim situacijama.” (David Watson u uvodu citirane knjige) Ellen G. White piše: “Čak ni u trenucima molitve mnogi ne primaju blagoslov stvarne zajednice s Bogom. Previše se žure. Brzim koracima prolaze kroz krug Kristove drage prisutnosti zaustavljajući se možda samo na trenutak u Njegovim svetim granicama, ali ne čekaju savjet. Nemaju vremena ostati s božanskim Učiteljem. Vraćaju se na posao sa svojim teretom.” (Odgoj, str. 232) Svi se oni sudaraju s Isusom. Svakoga dana. Prijavili su se za razgovor s Njim, ali od toga imaju isto toliko koristi kao i mnoštvo koje se sudaralo s Isusom, a nije znalo je li dodir došao od Njega ili od ostalih koji su ih okruživali. “Ne kratko zaustavljanje u Njegovoj blizini, već osobna veza s Kristom, druženje s Njim — to je naša potreba.” (Isto, str. 233) Zvuči neobično, ali vještina čekanja ili odmaranja zahtijeva velik napor. Protivno je našoj naravi, okolini u kojoj živimo. A upravo je tu mogućnost da prihvatimo dar milosti — dar gladovanja za Bogom. Sjetimo se kako u trenucima krize, nevolje, bolesti ili problema naše misli neprekidno kruže u trokutu: mi — problem — Bog. Tada znamo odakle dolazi snaga. Nezadovoljni sobom, vraćamo se u prošlost, u poslijebiblijska Djela apostolska. Ti nam događaji pokazuju što Bog može učiniti s nama kad doživimo oživljujući dodir iz kojega proistječe sila. Alexander Nemes, vođa literarnih evanđelista na području današnje Rumunjske, davne 1932. godine izvještava kako je tijekom rada s literaturom četrdeset dva puta dospio u zatvor (ukupno 155 dana). Dvaput su ga istukli. Evo njegovih riječi: “Već sam šesnaest godina literarni evanđelist. Uz Božju pomoć stekao sam mnoga iskustva. Često su mi žandari oduzimali dokumente. Izdavanje novih bilo je vezano uz prilično velike troškove. Često su me po najvećoj hladnoći vodili od sela do sela, od grada do grada. Noću bi me zatvarali u ogavne podrume