Will Eva
U svezi sa veličanstvenom temom o drugom dolasku, navire mi jedno dosta skromno sjećanje iz mojih dječačkih dana. Sjećam se svoga oca kako pjeva jednu naročitu pjesmu tijekom obiteljskog bogoslužja pretkom uvečer. Dok smo nas četvero pjevali, a majka svirala na klaviru, ja bih ga promatrao krajičkom oka. Mada nisam bio svjestan važnosti onoga što se događalo dok sam ga kradom promatrao, bilo je nečeg neosporno životnog što ga je obuzimalo dok je pjevao tu pjesmu.
Pokušao bi sačuvati svoj naslijeđeni smisao za ponašanje primjereno trenutku. Ali, dok bismo pjevali početne stihove, sve što se u pjesmi govorilo i podrazumijevalo silno bi ga obuzelo. Njegovo lice i njegov glas poprimili bi posebnu usplamtjelost koje nije bio svjestan dok je pjevao:
“Vidjeh jednog umornog čovjeka,
tužnog i iscijepanog,
kako žurno grabi putem,
noseći dugi sveti križ, i s čežnjom gleda na obećani dan;
mnogo je jada i brige
izbrazdalo njegovo čelo;
upitah ga što mu krijepi duh:
‘O, to je’, reče on, ‘blažena nada.'”