Čovjek pod drvetom je Bog. To je čudesna stvar. “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo, na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 9,6). A sada sjedi pod drvetom. Ali zašto? Kako? Kakvo je to čudo – Bog pod hrastom u pustinji!
Pod drvetom – Postanak 18,1-5
Pa, za početak, On je Bog. A ovo drvo je njegovo, kao i svako drugo drvo. On tu može sjediti ako želi. No, glavni razlog je drugačiji, puno drugačiji od božanskog prava, ili dolaska k svojima koji su ga odbacili. On je ovdje poput stranca koji uživa beduinsku gostoljubivost.
Sve što znamo jest da je njega i njegova dva prijatelja netko vidio dok su se odmarali prolazeći kroz srednjoistočnu pustinju tijekom srednjeg brončanog doba. A možda On uopće nije hodao. Možda je samo dopustio Abrahamu da ih vidi kako stoje nasuprot njemu. To je bilo sve što je Abrahamu trebalo kako bi, ugledavši tri čovjeka, potrčao i pao pred njima na zemlju, te svoj srdačan beduinski poziv uputio jednome od njih: “Dođi u moju kuću, molim te, Gospodine, ako ti je po volji”, rekao je u jednini, jer je jedan među ovom trojicom izazivao više poštovanja no što ga uobičajena pristojnost zahtijeva.
Vidite trojicu stranaca. Vidite ih po prvi put. Oni stoje zajedno, no vi odmah znate kako je ovaj čovjek glavni. Ne želite ga oduzeti njegovim prijateljima: “Donijet ću malo vode, oprat ću svima noge, pa se onda možete odmoriti pod mojih hrastom. Donijet ću vam svima malo hrane. Osvježite se. A onda, ako želite, možete nastaviti put. Konačno, to je razlog što ste me posjetili.”
Sve božićne proslave nisu iste, stoga što ih ne određuje Isus, već mi. A On ne bi ni htio drugačije, stoga što nas ne može zapovijeđu obvezati da mu ukažemo dobrodošlicu, i slavimo ga, ili sebe predamo u samopožrtvovnu službu. “Primjena sile protivi se načelima [njegove] vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću.”1.
No, ne znači da nebeski Kralj mora biti odbačen kada dođe na zemlju. Spasitelj, koji je Krist Gospodin, nije nekim vječnim idealom određen da bude prikovan na drvo. Njegovo žrtvovanje sebe kao takvo ne zahtijeva našu krajnju brutalnost. Što god božanski genij odlučio učiniti s našim, zloduhom nadahnutim ludilom, još je uvijek odbacivanje Isusa na našu štetu. “Sin čovječji, dakle odlazi, kako je pisano o njemu”, rekao je Isus, “ali jao onomu čovjeku koji izdaje Sina Čovječjega! Bolje bi bilo tomu čovjeku da se nije ni rodio.” (Marko 14,21).
Ne, On ne mora biti žrtvom naše najzlobnije izdaje. On bi došao i zbog Adamove prve izdaje u Edenu. To nije zahtijevalo naše umnožavanje zla. On dolazi tražeći mjesto u nečijem srcu, mjesto pod nečijim hrastom. On dolazi stoga što želi biti s nama (Izlazak 25,8). Abrahamovu proslavu Kristova dolaska nije obilježio svijetleći oblak,
niti ognjeni plamen, niti blistavi nebeski pjevači što pjevaju jakim glasom, već samo dva bića iz nebeske zajednice, odjevena kao ljudi poput njega. A opet, njegovo je gostoprimstvo među najdragocjenijim dobrodošlicama koje ova upropaštena, pala zemlja može zamisliti – jedno iskreno djelo davanja upućeno Bogočovjeku među ljudima.
Milosrđe na Abrahamov način
Abraham, moramo to reći, nije mogao imati ni maglovitu zamisao o tome kamo ga vodi njegovo meko srce. To zapravo i nije važno. Pustinjski putnici zaslužuju najbolje. A Abraham daje tako kako bi malo tko oko njega činio. Njegovo bogatstvo je u službi – bilo da vodi stotine vlastitih slugu, rođenih i poučavanih u vlastitu šatoru, u kampanju izbavljanja nesretnih žrtava velike mezopotamske invazije, ili pak poslužuje raskošan objed trojici lutajućih stranaca u potrebi za hranom, vodom i hladovinom drveta pod kojim će se odmoriti, izbavljajući ih tako od pustinjske žege i osamljenosti. Abrahamu nije potrebno znanje o tome tko bi ti gosti mogli biti. On zna misao vodilju svojeg služenja: “Baci kruh svoj na vodu”. Propovjednik 11,1. Očekivanje povrata ulaganja u milosrđe nije milosrđe. “Gostoljubivosti ne zaboravljajte”. (Hebrejima 13,2). Posvećenost zabavama s popisom otmjenih gostiju nije glavna poruka teksta iz Hebrejima 13,2. Ovaj tekst izvješćuje o poznatim događajima – kako su neki, zbog dobrote bez uzvratne koristi, u svoj dom primili nebeske posjetitelje. Abraham želi ugostiti najmanje, a ne anđele. A pogotovu ne samoga Gospodina. Pravo gostoprimstvo postoji zbog gostoprimstva samoga.
Abraham ne očekuje od svojih gostiju uzvraćanje pohvalom. To nije razlog zbog kojega ih je pozvao. On jednostavno pokazuje da postoje kreativnije aktivnosti od onesvješćivanja u pustinji u podne, ili od privida pijenja u fatamorganama. Ponuđene čaše hladne vode koje donose nagradu on nudi zbog službe, a ne zbog dobitka.
Postavljeno pitanje
No, Abrahama očekuje životna nagrada. Razgovor koji započinje jednostavnim pozivom, odlazi u smjeru koji nikada nije mogao ni sanjati: saznaje kako će sljedeće godine imati sina, a ne pita kako to. Nije pitao kako će to biti, no želio je znati. Na to mu je, zauzvrat, upućeno pitanje: “Zar je Jahvi išta nemoguće?” (Postanak 18,14).
Abraham ne razumije baš sve odmah na početku. Možda zato što još nije znao što će Izaija reći. No, mi smo čuli što je Izaija rekao. Jednako sigurno kao što je divna istina toga pitanja konačno doprla do Abrahamove začuđene svijesti, tako isto ona treba doći i do naše. Činjenica da je Bog sjedio pod Abrahamovim hrastovim stablom, razgovarao i jeo ugojeno tele s njime, te mu obećao sina, nije ništa manje nevjerojatna od mesijanskog proročanstva iz Izaije nakon 12 stoljeća, kako će sin po imenu Savjetnik divni, biti rođen za nas, ili pak od ispunjenja proročanstva u Marijinu naručju 800 godina nakon toga. To je svjedočanstvo teksta: “Jahve se [Abrahamu] ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.”
Divno je njegovo ime
Abraham je vidio Jahvu – hebrejski jezik to puno jasnije prikazuje. Jahve je dopustio da ga Abraham vidi pokraj hrasta u Mamri dok je sjedio na vratima šatora za vrijeme dnevne žege. Nevjerojatno, mogli bismo reći. Ili, čudesno! Isti Jahve, koji nije dopustio da njegov sluga Abraham propusti istinu o svom podnevnom gostu, isto tako neće dopustiti da mi propustimo dublji smisao njegova pitanja iz Postanka 18,14.
Zamisao da je “nešto nemoguće”, koja se nalazi u Jahvinu pitanju “Je li Jahvi išta nemoguće?”, nalazi se u hebrejskom korijenu riječi [pl’]. Isto značenje ima i Izaijino izgovaranje mesijanskog imena, koje je Handel u svojem pripjevu učinio besmrtnim: “For Unto Us a Child Is Born” (“Jer dijete nam se rodilo”). Dvanaest stoljeća nakon što je Abraham čuo pitanje, Izaija odzvanja istom riječi u svom odgovoru: “Ime mu je: Savjetnik divni [pl’]” (Izaija 9,6 VB).
U periodu između Abrahama i Izaije, uplašeni Manoah iz Danova plemena razgovara sa svojom mudrijom ženom: “Zacijelo ćemo umrijeti… jer smo vidjeli Boga” (Suci 13,22). Što ga je navelo na misao da je vidio Boga? “Anđeo Jahvin nije se više ukazivao Manoahu i njegovoj ženi. Manoah tada shvati da je to Anđeo Jahvin” (redak 21).2 Privilegirani, priglupi Manoah predstavlja obrazac nas samih, koji se usuđujemo rugati, nas čiji su naraštaji ljudskih umova pomračeni Sotoninim izopačavanjem.
Bog, kojega je nemoguće opisati, kojega je nemoguće razumjeti, koji je čudesan, predstavlja sebe dušama potrebitim svjetla, a mi, umjesto da vidimo svjetlo, govorimo kako je njegovo samootkrivanje zapravo dokaz kazne. Ono što je tisuću godina kasnije bilo istinito, zasigurno je bilo istinito i u vrijeme Izraelovih sudaca kada su ljudi mogli biti poslani u smrt zbog toga što su govorili s pogrešnim naglaskom (Suci 12,1-6): “Zemlja je bila u tami zbog pogrešnog razumijevanja Boga.”3 Radije bismo utekli pred njegovom dubokom obzirnošću koja dopušta njegovoj zastrtoj prisutnosti vidljivi dolazak među nas. Toliko više volimo gnjusnosti da ih tražimo za vrijeme zabave u Noći vještica, a na samu zastrašujuću pomisao tihog zajedništva s njime, bježimo u opsjednutost mobitelima, ili u buku podzemne željeznice i prometnu gužvu, da ne bi umrli.
Zar će Manoah umrijeti stoga što mu se Bog, koji se dvaput pojavio pred njegovom ženom, udostojao obznaniti, te prihvatio njegovu žrtvu paljenicu. Bog koji želi biti s nama prijetnja je nama s kojima želi biti. Njegov razgovor s nama ne donosi prosvjetljenje koje bi trebao: “Kako ti je ime?” Manoah je to već pitao, i nastavlja “da te
možemo častiti kada se ispuni što si obećao?” (13,17) “Zašto pitaš za moje ime? Ono je čudesno” (pl’y, redak 18). Riječ pl’ i riječ pl’y govore o ljudskom nedostatku sposobnosti, o našoj nesposobnosti da kao stvorenja proniknemo u stvarnost s kojom se susrećemo. Znamo da stojimo pred nedokučivim stvarima. Takvi smo, osjećali mi to u početku ili ne, takvi smo kada stojimo pred Gospodinom, kada ga pozovemo s pustinjske žege u naš šator na ručak. Ili kada nam se um začudi zbog obećanja blagoslova za kojima čeznemo, a nismo ih nikada primili. Takvi smo također i kada prekasno i neprosvijećeno mislimo kako ćemo umrijeti zato što nam se On pokazao.
Zaključak
No, nećemo umrijeti. On nam ne dolazi u pustinji naših potreba kako bi nas ubio. Ne dolazi nam dok tražimo u mraku kako bi nas njegova blistavost zaslijepila. Ne dolazi k nama u svojoj čudesnosti kako bi nas iznenadio i uplašio. Samo jedan jedini njegov anđeo može prestrašiti cijelu legiju naših mačo, naoružanih, u ratu očvrsnulih vojnih heroja. On ne bi morao doći osobno, kada bi zastrašivanje bilo u pitanju. On dolazi kako bismo mogli imati život, i to u svoj punini (Luka 19,10).
I stoga On dolazi kao pustinjski putnik koji prihvaća naše ugojeno tele, naše kolače od najboljeg brašna, surutku i mlijeko, i pije od naše vode, i sjedi pod našim drvetom. No, On je još uvijek Bog. Čovjek pod drvetom je Bog. To je čudesno. Bliskost našeg zajedništva, toplina uzajamnosti uči nas povjerenju prema njemu. On zadobiva naše povjerenje. Zatim nam nudi vodu života (Ivan 4,10.13.14; Otkrivenje 21,6.17). Uzimamo je i ispijamo čašu njegova spasenja, zahvaljujemo cijelim srcem i dušom, i nazivamo ga svojim divnim Gospodinom (Psalam 116,13.17).
On dolazi kao novorođenče položeno u jasle, guče i grgolji, i plače kako bi bio nahranjen. Ranjivost njegove nedužnosti uči nas da ne moramo drhtati, kao što nam se to događa kad se pred nama nađu njegovi zastrašujući, blistavi vjesnici i njihove moćne himne.
Nećemo pobjeći. Ne, poklonit ćemo se pred njim, ponuditi zlato i tamjan, ili zasvirati u tamburin. Mi ćemo dati, poput Abrahama, najbolje što imamo. On je još uvijek Bog. To je čudesno. Dijete u jaslicama je Bog.
Lael Caesar
________________________