Vojnik je stajao ispred starca koji je trebao biti pogubljen. Njegova je krivnja bila u tome što je pripadao “pogrešnoj” rasi i religiji, ništa više. Kad je vojnik podigao pušku, njegova je žrtva progovorila: “Znaš li da postoji Bog na Nebu koji vidi sve ovo i koji će ti jednog dana suditi za tvoja djela?”
Vojnik je potom zapucao i starac se srušio mrtav. Ovo je na mnogo načina najbolji primjer sekularnog društva. Ne sekularnih vlasti (koje ne daju prednost jednoj religiji ispred drugih), već sekularnog društva u kojem su najviše mjerilo društvena pravila. To je društvo bez razumijevanja, bez osjećaja za autoritet, bez osjećaja za postojanje Boga ili bilo kakvog moralnog mjerila većeg od ljudskog. To je društvo u kojem ljudi zauzimaju Božje mjesto, društvo u kojem vrijedi samo prosudba drugih ljudi ili vlastite savjesti (ili onoga što je od nje ostalo).
Međutim, prema Bibliji starac je bio u pravu: postoji Bog na Nebu koji sve poznaje i On će sve izvesti na sud.
Sudnji dan
Tema o božanskom sudu provlači se kroz cijelu Bibliju. Nasuprot uvriježenom mišljenju, sud nije suprotnost spasenju ili Evanđelju. Obje ove teme, spasenje i Evanđelje, povezane su sa sudom u Svetome pismu, od Postanka do Otkrivenja.
Stoga ne čudi što sud i spasenje odražavaju dvije bliske osobine Božjeg karaktera: Njegovu pravednost i milost. Stoga ne bismo trebali suprotstavljati ideju o sudu ideji o spasenju, kao što ne bismo trebali suprotstavljati Božju pravednost Njegovoj milosti. To bi značilo lišiti ih njihove punine i međusobnog dopunjavanja. Pismo naučava oboje; stoga trebamo oboje dobro razumjeti.
Također je zanimljivo da Novi zavjet više govori o sudu od Staroga. Uzmimo naprimjer neke od tekstova koji govore o tome: Propovjednik 12,13.14; Matej 12,36.37; 16,27; 1. Korinćanima 3,13 ; 2. Korinćanima 5,10; Hebrejima 10,30; 1. Petrova 4,17; Otkrivenje 14,6.7; 20,12; 22,12. Ovo je samo nekoliko redaka koji jasno naučavaju o sudu. Kao što je gore navedeno, većina redaka u kojima se izričito govori o sudu i koji jasno otkrivaju stvarnost Božjeg suda, ili sudova, nalazi se u Novome zavjetu. Ova činjenica pobija mišljenje da je sud u suprotnosti s konceptom novog Saveza Božje milosti. Iz ovoga bismo trebali naučiti da sud i milost, bez obzira na to kako ih mi razumijemo, moramo shvatiti kao božanske stvarnosti koje djeluju zajedno. Suprotstavljati ih značilo bi da ne razumijemo puninu Evanđelja.
Sud i milost u Edenu
Razmislite o sljedećem: prije pojave grijeha nije bilo potrebe za milošću jer nije bilo ničega što bi trebalo oprostiti, pomilovati, pokriti. Isto je i sa sudom. Prije pojave grijeha nije bilo potrebe za sudom, presudom, kaznom. I milost i sud, barem ljudski gledano, pojavljuju se samo zbog grijeha čovječanstva. Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.
Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?
U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.
Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost.
Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.
Osuda i milost
Većini nas poznato je što piše u Ivanu 3,16: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Ono što dolazi nakon toga, još bolje rasvjetljava i objašnjava taj redak: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.” (stihovi 17-21)
I na brojnim drugim mjestima u Bibliji Bog je jasno naglasio da će svijetu biti suđeno. U ovim redcima pojavljuju se dvije teme, o milosti i sudu, i one su skroz isprepletene. Grijeh, tama i zlo izazvali su reakciju pravednog Boga koji im sudi i osuđuje ih. Istodobno Božja milost nudi izlaz grešniku, a to se postiže vjerom u Isusa Krista. Onaj tko vjeruje u Isusa ne osuđuje se. Tako kaže tekst. To je tako jednostavno. Kristova pravednost opravdava ovu osobu i ona je bez osude,
sada i u dan suda.
Sudeći prema ovim redcima, čovječanstvo je u stanju osude. To je stoga što su svi sagriješili i svi zaslužuju smrt koju grijeh donosi. Ovi redci jasno pobijaju tvrdnju da je nakon križa čovječanstvo bilo automatski opravdano. Umjesto toga, nakon križa cijelom je osuđenom čovječanstvu ponuđeno spasenje zahvaljujući otkupiteljskoj smrti Isusa Krista koja je bila dostatna za svako ljudsko biće. Svi su osuđeni; međutim, oni koji Kristovom milošću prihvaćaju ponuđenu pravednost bivaju pomilovani, opravdani i otkupljeni po Isusu. Njihova se osuda briše zahvaljujući Isusovim zaslugama i oni ostaju u Njegovoj savršenoj pravednosti.
Postojanje milosti podrazumijeva vjerojatnost osude. Kao što osuda podrazumijeva sud, tako je i s milošću. Gdje nema suda (i osude), neće biti potrebe ni za milošću. Postojanje milosti zahtijeva postojanje osude. To je još jedan razlog više da uočimo na koji su način milost i sud povezani.
Promatrajući situaciju u svijetu, ne bismo trebali imati problema s razumijevanjem pojma suda i osude. Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili da nešto nije u redu s čovječanstvom. Ima li nekoga tko ne uviđa kakav smo izazvali nered, pa čak i katastrofe? Možda tako snažno plačemo prigodom rođenja zato što instinktivno predosjećamo što nas očekuje. “Plakao sam kad sam bio rođen i svaki dan pokazuje zašto”, napisao je jedan pjesnik. Tko se ne bi mogao poistovjetiti s ovim riječima?
Tko od nas nije bio žrtva pohlepe, sebičnosti i ljudske zloće? Ili tko u nekom trenutku i sam nije bio pohlepan, sebičan i zao?
Dakle, kad bi pravednost bila jedina Božja odlika, tko bi od nas mogao stajati pred Njim? Ako su Bogu poznate sve naše tajne, naša tajna djela (Propovjednik 12,14), (koja mnogo manje činimo u javnosti), kakvih izgleda imaju i najpobožniji među nama na sudnji dan, kada će sva djela biti otkrivena?
Srećom, naš Bog je i milostiv. Cjelokupni plan spasenja bio je osmišljen tako da svako ljudsko biće može biti pošteđeno osude koju zahtijeva Božja pravda. Bez milosti, Božja pravda bi nas sve progutala. Milost je naša jedina nada kada se nađemo pred pravednim Bogom.
Jo Ann Davidson