Peter M. van Bemmelen
Kršćani obično Bibliju nazivaju: nadahnuta Knjiga, sveta Knjiga, božanska Knjiga ili jednostavno Sveto pismo. Isus se često pozivao na Sveto pismo ili je iz njega citirao; nema sumnje da je hebrejska Pisma smatrao božanskim autoritetom (Mt 4,4; Iv 10,35). Tako su i za apostola Pavla Sveta pisma bila božanskog podrijetla (2 Tim 3,16). Nazivao ih je “Svetim pismima” (Rim 1,2), “Božja proročanstva” (Rim 3,2) i “sveta Pisma” (2 Tim 3,15). Vjerovanje da su hebrejska Pisma nastala kao rezultat božanskog nadahnuća bilo je jako prošireno i postojano među Židovima i kršćanima. Međutim, ne postoji slaganje u tome što zapravo znači “nadahnuta”. Ideje o biblijskom nadahnuću kreću se od verbalnog diktata Svetoga Duha do samog ljudskog nadahnuća. Neki smatraju da bi ideju nadahnuća trebalo potpuno odbaciti.
Čitav je niz čimbenika pridonio raznolikosti mišljenja o biblijskom nadahnuću. Premda je ideja biblijska, riječ “nadahnuće” nije biblijska. Osim toga, oni koji proučavaju problem nadahnuća ne polaze svi od istih pretpostavki. Uostalom ni jedan biblijski pisac nije iznio detaljnu raspravu o ovom predmetu. Zbog svega ovoga potrebna je temeljita studija biblijskih podataka o nadahnuću.
Nadahnuće: Riječ ili Koncept?
Riječi “nadahnuće” i “nadahnut” kao takve ne pojavljuju se u izvornim jezicima Biblije. One su izvedene od latinskog i nalazimo ih i Vulgatinu prijevodu 2. Timoteju 3,16 i 2. Petrove 1,21. Njihovo osnovno značenje je “udahnuti”.
U 2. Timoteju 3,16 Pavao potvrđuje da su sva Pisma theopneustos, odnosno “od Boga nadahnuta”. Benjamin Warfield zaključuje da je “Pismo nazvano theopneustos da bi bilo označeno kao ‘od Boga nadahnuto’, proizvod božanskog nadahnuća”; stoga “Pisma duguju svoje podrijetlo aktivnosti Boga Svetoga Duha i u najvišem i najstvarnijem smislu su Njegova kreacija”.
Petar ističe da su “ljudi govorili od Boga”, pheromenoi (nošeni, nadahnuti ili dobili poticaj) “od Duha Svetoga”. U svakom slučaju smisao teksta je da biblijsko proroštvo potiče od Svetoga Duha.
Zbog toga, premda riječ “nadahnuće” nije precizan prijevod nijedne grčke riječi upotrijebljene u Bibliji da opiše proces kojim Pismo dolazi do ljudskoga uma, primjereno je upotrijebiti je za prikaz procesa kojim Sveti Duh djeluje na odabrana ljudska bića, da ih potakne na objavljivanje vijesti primljene od Boga. Pisani oblik predstavlja Bogom nadahnuta Pisma (2 Tim 3,16). “Nadahnuće” se odnosi na djelovanje Svetog Duha na te vjesnike ili proroke, bilo da su govorili ili pisali. Zato što su ovi ljudi bili “nadahnuti” ili “potaknuti od Duha Svetoga” (2 Pt 1,21), njihove riječi i spisi se također mogu smatrati nadahnutima (2 Tim 3,16).
Premda je riječ “nadahnuće” prvenstveno usmjerena na djelovanje Svetoga Duha, pažljivo proučavanje biblijskih podataka jasno pokazuje da su u procesu kojim su pisana sveta Pisma uključeni oboje, ljudska i božanska aktivnost.
Ljudski oblik Pisma
Na prvi pogled Sveto pismo je ljudska knjiga ili bolje rečeno zbirka ljudskih knjiga. Mnoge od njih sadrže i čovjekovo ime; sve one nose obilježja ljudskog podrijetla. Autorstvo se vidi iz prvih riječi: “riječi Jeremije” (Jr 1,1), “mudre izreke Salomona” (Izr 1,1), “starješina, ljubljenom Gaju” (3 Iv 1), “Pavao… i brat Sosten, crkvi Božjoj u Korintu” (1 Kor 1,1.2). Prvih pet biblijskih knjiga pripisuje se Mojsiju, a mnogi od psalama Davidu i Asafu. Svaka proročka knjiga nosi ime proroka, a Evanđelja ime jednog od apostola ili bliskog suradnika apostola. Trinaest pisama jasno spominje Pavla kao pisca, a knjigu Otkrivenje napisao je Ivan, prema tradiciji apostol Ivan.
Pisci o sebi često govore služeći se osobnim zamjenicama; oni su zapisali i svoja vlastita iskustva (Ezra 8,15-30; Neh 1,1-11; Iz 6,1-8; Jr 1,1-19; Dn 7,1-28; Gal 1,12–2,10; Otk 1,9-19). Određene značajke stila i jezika ukazuju na individualnost svakoga pisca. Brojni povijesni tekstovi i književni oblici povezuju biblijske spise s njihovim vremenom i pozadinom. Mnogi Mojsijevi zakoni pokazuju značajne paralele s drugim drevnim zakonima kao što je Hamurabijev. Patrijarhalni običaji i društvene prilike u Postanku na znakovit način odražavaju prilike u Mezopotamiji i u Egiptu u drugom tisućljeću prije Krista. Postoje značajne paralele između psalama i kanaanske religiozne literature, te između nekih biblijskih izreka i njihovih suvremenih egipatskih izreka. Ove i druge paralele između biblijske i nebiblijske literature daju Bibliji istinski ljudsko lice.
Neke biblijske knjige spadaju u svjetske klasike, budući da su izraz najdubljih ljudskih emocija. Ljudska je drama prikazana u Jobu i Ruti, strastvena a ipak delikatna ljubav u Pjesmi nad pjesmama, uzbudljiva napetost u Esteri i vrhunska duševna bol u Tužaljkama. Čovjek ne može ostati ravnodušan prema Pavlovoj molbi za odbjeglog roba u poslanici Filemonu.
Povijesne knjige Biblije daju dokaze o povijesnom istraživanju (Lk 1,1-4). Apostol Pavao citira poganske pisce (Dj 17,28; 1 Kor 16,32.33; Titu 1,12). Juda citira iz Henokove pseudoepigrafske knjige (Juda 14.15).
Ljudski oblik Svetoga pisma je nesumnjiv. Ljudi kao pisci – služeći se ljudskim jezikom, citirajući ljudske izvore, opisujući ljudske osjećaje – podložni su svim slabostima i propustima čovječanstva. Poroci i apostoli nisu bili oslobođeni grijeha. Sumnjali su, bojali se, a ponekad popuštali kušnji (Izl 4,10-14; Bro 20,10-12; 2 Sam 11,1-27; 1 Kr 19,1-3; Lk 22,54-62). Također nisu bili slobodni od oholosti i predrasuda, kako se to vidi iz izvještaja o Joni i tekstvima u Evanđeljima (Mt 20,20-28). Svakako se možemo čuditi kako je četrdesetak pisaca s različitom povijesnom i kulturnom pozadinom, koji su se jako razlikovali po statusu i zvanju, kao i po intelektualnim i duhovnim dostignućima, proizvelo zbirku knjiga koja pokazuje značajno jedinstvo i koja od početka do kraja otkriva jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, čija ljubav sve obuhvaća. Osim ovoga, možemo se čuditi kako su takvi pisci prikazali osobu kao što je Isus iz Nazareta, tako ljudsku i potpuno slobodnu od svih slabosti i nesavršenosti samih biblijskih pisaca. Odgovor na ovo pitanje, kao što su to kršćani vjekovima vjerovali, nalazi se u činjenici da Sveto pismo nema samo izričito ljudski karakter, već je i božanskog podrijetla.
Bogom udahnuti karakter Pisma
Jednako jasna kao što je ideja o ljudskom obliku Pisma jest uvjerenje njegovih ljudskih pisaca da njihovi spisi duguju svoj nastanak Bogu. Prema riječima u 2. Timoteju 3,16 ona su Bogom nadahnuta. Ovo osvjedočenje dolazi do izražaja na mnoge različite načine. Bezbroj mjesta u Svetom pismu pokazuje da su pojedine rečenice, veliki ulomci i čak čitava poglavlja potekla izravno od Boga kao govornika. I samo prvo poglavlje u Bibliji, na primjer, prikazuje Boga kao Onoga koji govori. Pojedina djela stvaranja predstavljena su i inicirana frazom “i reče Bog” (Post 1,3.6.9.11.20.24.26). Čim je stvorio prve ljude, Bog im je progovorio (rr. 18.19). U Postanku nalazimo Boga kako razgovara s ljudima, obično s onima koji su vjerovali u Njega, ali povremeno i s onima koji Ga nisu priznavali (Post 4,6-16). Od Izlaska 3,4., gdje nalazimo da Bog poziva Mojsija, pa sve do Ponovljenog zakona nailazimo na učestalu frazu “Jahve reče Mojsiju” (Izl 20,22; 25,1; 34,1.6; Lev 1,1; Bro 1,1; Pnz 32,48).
Mojsije je objavio da će Gospodin preko proroka u budućnosti komunicirati sa svojim odabranim narodom (Pnz 13,1-5; 18,15-19). Kao ispunjenje obećanja u osamnaestom retku tijekom niza stoljeća pojavljivali su se proroci. Oni su govorili i pisali riječi što ih je Bog stavljao u njihova usta, srca i umove. (Ez 3,10.11; Jr 1,5.9)… Postoji mnoštvo razloga da pretpostavimo kako se ovakve zapovijedi odnose na sve proroke koje je Bog pozvao u službu. Oni su govorili i pisali Gospodnje riječi.
Izgovorena riječ postala je Pisanom Riječi zahvaljujući božanskom poticaju i zapovijedi. U Mojsijevim knjigama i prorocima postoji dovoljno dokaza koji pokazuju da ih je Bog pozvao da govore i pišu riječi koje im je povjerio (Izl 17,14; Pnz 31,19.24; Jr 36,2; Hab 2,2). Tako će Božja Pisana Riječ govoriti kasnijim naraštajima dugo nakon smrti njezinih pisaca (Pnz 29,29; Iz 30,8). Sljedeći naraštaji u Izraelu trebali su proučavati, vjerovati i poslušati knjigu Mojsijeva zakona, jer je to bio Gospodnji zakon. Prosperitet Izraela i i odnos s Bogom kao Njegovim narodom Saveza ovisio je o prihvaćanju Njegovog zakona cijelim srcem. Kad su odbacili zakon, zapravo su odbacili Gospodina, a posljedice su bile katastrofalne (Još 1,7.8; 8,34.35; 1 Kr 2,1-3; Iz 5,24.25; Dn 9,11-13). U narednim stoljećima Mojsijevom zakonu su dodane knjige proroka, mudrih ljudi i psalmista. U nekima od njih nalazimo izjave pisaca koje ukazuju na Boga kao izvor onoga što su pisali… (1 Sam 3,19.21; 2 Sam 23,2; Prop 1,1; 12,9.11)…
Premda su ih pisali ljudi, zakon, povijest, proročanstva, psalmi i poslovice, sve je to pripisano Bogu. On je pozvao ljude da budu Njegovi vjesnici, objavio im se, poučio ih je svojim Duhom, obdario ih mudrošću, usmjeravao u njihovom istraživanju i poticao ih da govore i pišu. Istina je da su dokazi za ovo pripisivanje starozavjetnih spisa Bogu u nekim njihovim dijelovima istaknutiji nego u drugima; posebno su ograničeni u povijesnim dijelovima. Pa ipak, u Novom zavjetu je jasno istaknuto kako se držalo da su svi starozavjetni spisi božanskog podrijetla.
Četiri Evanđelja nam pokazuju da je Isus stalno smatrao kako spisi Staroga zavjeta predstavljaju vrhunski autoritet… (Mt 4,4, 19,4.5; 21,13.16; Mk 12,36; Lk 22,37)… Isus je Svetom pismu pripisivao božansko nadahnuće i autoritet.
Prigodom jedne rasprave s farizejima i književnicima naš je Gospodin povukao oštru granicu između ljudske predaje i “riječi Božje” (Mt 15,6 – DF), što je fraza koju je Isus upotrijebio za Stari zavjet (vidi Iv 10,35; 17,17). Govoreći o riječi koju je propovijedao kao o Božjoj riječi (Lk 8,21; 11,28), Isus je to činio svjestan da je govorio riječi koje Mu je Otac dao da objavi (Iv 14,24; 17,8). On je isto tako znao da će na njih Sveti Duh posjetiti učenike kad iste riječi budu objavljivali usmeno ili u pisanom obliku (Iv 14,25.26; 16,13-15).
Apostoli su prihvatili Stari zavjet kao božanski nadahnut tekst. Riječi što su ih napisali proroci i pjesnici psalama pripisivali su Svetom Duhu… (Dj 1,16.20; Dj 4,25; 28,25; Heb 3,7; 10,15). Bog je bio taj koji je govorio kroz usta svojih izabranih slugu (Dj 3,18.21; Rim 1,2; Heb 1,1; Otk 10,7). Osvjedočenje da su proročki spisi potekli od Boga sažeto je u Petrovim riječima: “Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.” (2 Pt 1,21) Očito misleći na “sveta Pisma” koja je Timotej poznavao od djetinjstva, Pavao je objavio: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto.” (2 Tim 3,16) Za Gospodina Isusa i za sve apostole, sva su Pisma, čitav Stari zavjet, potekli od Boga i bila stvarno Bogom nadahnuta.
Novi zavjet pokazuje da su apostolski spisi bili prihvaćeni kao dio Svetoga pisma, zajedno sa Starim zavjetom. Kao što bismo očekivali, takve pokazatelje nalazimo posebno u kasnije napisanim knjigama Novog zavjeta (Lk 10,7; usp. 1 Tim 5,18). U 1. Timoteju 5,18 Pavao stavlja Isusovu izjavu: “Radnik zaslužuje svoju plaću” uz starozavjetni tekst (Pnz 25,4), a kao uvod kaže: “Pismo, naime, veli.” Uvodna fraza pokazuje da je apostol Pavao bio upoznat s Evanđeljem po Luki i da ga priznaje Pismom. Na sličan način, čini se, Petar prepoznaje Pavlove spise kao Pismo, napisane “prema danoj mu mudrosti” (2 Pt 3,15.16). Pavao, Petar i Ivan rabe izraze koji jasno pokazuju njihovu svjesnost da su potaknuti, kao stari proroci, Svetim Duhom (Ef 3,4.5; 1 Pt 1,12; Otk 1,10.11). Oni su svjesni da govore i pišu s božanskim autoritetom.
Tekst u 2. Timoteju 3,16 – da je sve Pismo Bogom nadahnuto – ne treba primijeniti samo na starozavjetne, već i na novozavjetne knjige. To što su njihove spise kršćanski pisci u drugom stoljeću poslije Krista već priznali kao nadahnuta Pisma daje dodatno opravdanje ovoj primjeni.