“Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke.” (Izlazak 2,2.3)
Amram i Johabeda najvjerojatnije su živjeli u Tebi, danas poznatoj kao Luxor. Premda je u ljetnim mjesecima vrlo vruće, klima je inače ugodna. Na drugoj strani Nila nalazila se dolina u kojoj su bili pokopani neki kraljevi i u kojoj će u kasnijim stoljećima biti pokopani još mnogi. To će biti kraljevi kao što su Ramzes II. i njegovih pet sinova, Ramzes IV., Tutankamon, Seti I. i mnogi drugi. Neki će doživjeti veliki publicitet u budućim stoljećima kada budu otkriveni njihovi grobovi i njihovo blago izloženo javnosti.
Međutim, Amram i Johabeda nisu spadali među velikaše. Bili su robovi kao tisuće njihove braće i sestara u Izraelu. Amram je vjerojatno radio na gradnji hramova i grobnica koje će ostati do našeg doba. Za Amrama i Johabedu znamo da su imali dvanaestogodišnju kćer i sina, a sada su dobili još jednog sina. Na Istoku je rođenje sina uvijek prilika za proslavljanje u obitelji. Ali, nekako u to vrijeme ova se obitelj našla u velikoj muci. Kralj Amniotes III. izdao je proglas da se prirast Izraelaca treba smanjiti. Svu mušku novorođenčad trebalo je pobiti. Postoji li neki način da se spasi život ovog dječaka koji je već kao novorođenče pokazivao da je pred njim velika budućnost?
Od obilja papirusne trske koja je rasla na obalama Nila i njegovih pritoka Amramova je obitelj napravila košaricu za svoju malu bebu i oblijepila je smolom. Kad bi se saznalo da su u blizini vojnici koji trebaju izvršiti naredbu, nije bilo teško odnijeti malu crnu košaricu do obale i staviti je u visoki papirus gdje je mogla biti na sigurnom i gdje su svi zvuci prigušeni.
I tako se dogodilo da je jednog dana princeza Hatšepsut došla na kupanje. Mali Mojsije cvilio je u svojoj maloj kolijevci — nećemo mu to zamjeriti. Međutim, princeza je čula plač i kao svaka normala mlada dama htjela je vidjeti dijete. Bila je to ljubav na prvi pogled i zvuk, i što joj je preostalo nego da ga posvoji? I to je vjerojatno razlog što danas znamo za Amrama i Johabedu. Budite sigurni da su se stalno molili da Bog sačuva njihovo dragocjeno dijete. Mirjam, njegova dvanaestogodišnja sestra, nalazila se na odgovarajućem mjestu da čuva brata. Obitelj je morala učiniti svoj dio ako je željela da Bog učini svoj. Ali tko bi pomislio da će nebeski Bog djelovati preko poganske svjetovne i bogate princeze koja je štovala mnoštvo bogova? Mirjam je princezi ponudila odgojiteljicu i ova je prihvatila ponudu; čak je roditeljima platila da se brinu za njezino posvojeno dijete.
Amram i Johabeda imali su rijetku prednost da odgajaju svojeg sina dok ne navrši dvanaest godina. Onda će prijeći iz zaštićenog doma na faraonov dvor. U dvanaest godina ovaj će bračni par pružiti Mojsiju takav odgoj da će ostatak svojeg života živjeti u zajednici s nebeskim Bogom. Možete li zamisliti s kakvom su molitvom i brižljivošću odgajali Mojsija da njegov život bude pravi primjer onima koji žive s Bogom? Odgoj koji je dobio prije nego što je prešao na faraonov dvor pomogao mu je da postane veliki vođa i to danas priznaju tri najveće svjetske religije.
David i Gaya Currie