„I ponove: Aleluja! Dim njezin suklja u vijeke vjekova! Nato starješine, njih dvadesetčetvorica, i ona četiri bića padoše ničice i pokloniše se Bogu, koji sjedi na prijestolju, govoreći: Amen! Aleluja!“ (Otkrivenje 19,3.4)
Lako je služiti Bogu kada se nađete suočeni s blistavom slavom! Bljesak munja, grmljavina gromova, zasljepljujuće baklje skoro vas primoravaju na padanje na svoje lice i klanjanje Onome koji ima takvu slavu i takvu moć. Ali, da li su zaista neophodne munje, gromovi i baklje kako bi se ljudi pokrenuli na klanjanje Gospodu? Ili se više radi o tome koliko smo usklađeni s Njegovim prisustvom, bez obzira gdje se nalazimo?
Sjećam se vremena kada smo se moja kći i ja po mraku penjali tradicionalnim putem na goru Sinaj. Oko pet sati ujutro smo stigli na vrh. Zajedno s još oko pet stotina ljudi, sjedili smo ili ležali na stijenama očekujući rađanje Sunca. Borili smo se protiv hladnog vjetra koji nas je na visini od 2 255 metara pokušavao zamrznuti.
Iako smo se nalazili na istom mjestu na kome se Mojsije sreo s Gospodin, ljudi nisu pokazivali nikakvo strahopoštovanje ili makar uzdržanost. Lokalni su stanovnici trgovali, nudeći glasno hranu, tople napitke, pokrivače koje su do vrha donijeli magarcima ili kamilama. Turisti su proklinjali hladnoću i vjetar i vodili razgovore o sportu, politici i o tome što su jučer jeli. Nisu imali nikakvo osjećanje da je Bog bio prisutan na vrhu ove planine. Svi su bili obuzeti trenutnim brigama.
Sve se to počelo mijenjati s prvim ružičastim sjajem na jednoj strani tamnoga neba. Ljudi su se počeli komešati. Uzbuđeni razgovori su se najednom prestali baviti običnim detaljima iz svakodnevnog života i sve se svelo na iščekivanje pojave zlatne lopte koja obasjava svijet. Za trenutak su svi zaboravili na hladnoću, sportove i politiku. Kada se crvenilo na istoku postepeno odražavalo na vrhovima planina na zapadu, svi zvuci čovjekove prisutnosti su počeli nestajati, sve dok tišina puna divljenja nije zavladala na cijelom planinskom vrhu.
Kada je i sunce počelo provirivati prema planinama na istoku, nitko se nije pomjerio, svi su ostali bez riječi ili su šapatom razgovarali. Izgledalo je kao da su svi odjednom shvatili kako se nalazimo u Božjem svetištu – a kakvo je samo bilo to svetište! Krov je bio samo nebo, obasjano suncem. Izgledalo je ogromno i kao da se želi uskladiti s veličinom Kralja Neba. Svi su osjetili kako ih ispunjava strahopoštovanje, iako nije bilo munja ni gromova, nije bilo ni blistavih dragulja. Ali, za trenutak svi su osjetili Božju prisutnost.
Gospode, danas nam je potrebna svijest o Tvojoj prisutnosti. Potrebno nam je ispunjenje strahopoštovanjem pred Tvojim moćnim djelima i pred onim što si učinio za nas. Pomozi nam da Tebe vidimo usred svih današnjih događaja. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)