Većina ljudi uz “pokajanje” veže srednjovjekovna shvaćanja i stoga ga smatra staromodnim ili preživjelim. No, kršćani svih konfesija uvijek su znali dati drugo značenje biblijskim pojmovima. Tako su tijekom stoljeća nastali načini ponašanja i razmišljanja koji nisu biblijski. Pritom sebi nisu ništa olakšali. Ljudi u Meksiku i danas kod pokore uzimaju sredstva za povraćanje kao znak unutarnjeg čišćenja. Prema katoličkom shvaćanju, uz kajanje idu i različita djela pokore, bilo da je riječ o molitvama, novčanim prilozima ili hodočašćima. Pritom misao na vlastiti doprinos zauzima središnje značenje.
Biblijsko značenje
U Starom zavjetu za pokajanje se često rabila riječ šub, u značenju “okretanja” i “vraćanja” (Bogu). U Novom zavjetu nalazimo riječ metanoia, koju prevodimo kao kao promjena misli ili “promjenu razmišljanja”.
Prije su “jadni grješnici” stavljani na “stup srama”. A mi bismo rado nekima navukli “haljinu pokore” i na njih pokazivali prstom.
Pokajanje u biblijskom smislu je promjena smjera. U pojedinim slučajevima to se može ostvariti i na vrlo dramatičan način, No, do pokajanja često dolazi daleko od ljudskih očiju, bez spektakularnosti. Nikad nije prekasno promijeniti pogrešan smjer i okrenuti se. Jedina zapreka je ljudska lijenost. Često se događa da vozimo više kilometra u pogrešnom smjeru prije nego odlučimo okrenuti upravljač. Pokajanje nije jednokratni čin. Uvijek je iznova potrebno Ispravljanje smjera.
Jasna dijagnoza
Nitko od nas ne bi mogao opstati pred Bogom. Naime, božanska i ljudska mjerila jednostavno su previše različita. Pri procjenjivanju prema božanskim mjerilima moramo očajavati zbog svoje nemoći. Često smo, čak i premu vlastitim mjerilima, nepravedni. No, Bog se ne bavi stalno našim pogreškama kao što to mi činimo s pogreškama drugih oko sebe. Sam Bog premošćuje ponor koji je nastao Između Njega i čovjeka. Bog je taj koji ide za čovjekom. Sami bismo teško mogli zamijetiti svoje pogreške ili se promijeniti. Upravo nas Božje strpljenje i ljubav potiču na pokajanje (vidi Rim 2,4) i daju novi život.
Teorija i praksa
Ovo okretanje i promjena je Božji dar koji primamo s pouzdanjem u Boga. u Efežanima 2,8 to je iskazano riječima: “Da. milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji!”
Pa ipak, mnogi teško prihvaćaju ponuđeno spasenje. Mnogi imaju velikih problema i kad je riječ o malim darovima. Kako to onda može funkcionirati kod jednog tako velikog dara kao što je spasenje — bez naknade! Gledano čisto teološki, možda još možemo prihvatiti da nas spašava samo naša vjera, pouzdanje u Boga. Ali često duboko u sebi ne osjećamo onu oslobađajuću snagu koju nam Bog nudi u svojoj ljubavi. Zar to može biti tako jednostavno, pitamo se. Prema našem mišljenju, to bi ipak moralo biti teško. Možda nam smeta što, osim svoje vjere, ne možemo pridonijeti ništa, ma kojoj konfesiji pripadali.
Često bi nam bilo mnogo draže kad bismo svoje spasenje imali sami u rukama. Onda bismo se mogli osjećati sigurnijima. No, nisu nam potrebna djela pokajanja. Ne moramo se na koljenima vuči do Canosse. Ne moramo sami sebe mučiti i odricati se nečega da bi nas Bog primio. Nikakvo mučenje ne pomaže i ne čini nas boljim ljudima.
Novi Život
Dakle, Bog je taj koji se, unatoč našim pogreškama i nedostacima, miri s nama. Naš će doprinos uvijek ostati skroman. I to je dobro. Zašto bismo si nešto utvarali? Jedino što možemo dopustiti jest da nas Bog ljubi. Naša spremnost da to prihvatimo korak je koji Bog od nas očekuje.
Reformator Martin Luther ustao je, između ostalog, protiv nebiblijskog učenja o pokori. Već je prva od njegovih 95 teza bila udarac postojećem vjerskom naučavanju. Luther je u središte stavio Isusa koji navodi ljude na pokajanje i nudi spasenje. “Čitav vjernikov život” trebao je nakon toga “biti kajanje”. Svećenikovo posredovanje više nije bilo potrebno.
“Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2 Kor 5, 17)
Joachim Lippert