Na jednom mjestu Biblija kaže da tko god priznaje svoje grijehe i odriče ih se, dobit će oproštenje: “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan, da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9)
Evo jednog pitanja za razmišljanje: Zašto mi priznajemo grijehe? Zar Bog ne zna kad smo mi učinili neku glupost? On ima bolji izvještaj o onome što smo uradili, nego mi. Zašto onda priznavati?
Prvo, zato što On kaže da to trebamo činiti. Drugo, jer priznavanje grijeha je Božje sredstvo za skidanje krivice s naše duše. Mi živimo iz dana u dan kažnjavajući se vlastitim krivicama. Krivica je nešto veoma razorno. Psiho-terapeuti, kao što je to bio i Siegmund Freud, govore: “Nemojte osjećati krivicu.” Ali to nije zadovoljavajući odgovor ljudima. Krivica uništava ljude. Isus kaže: Da vi ste krivi, ali ja ću uzeti vašu krivicu. Okreni se od stvari koja te čini krivim i imat ćeš mir.
Prisjetimo se kada smo nekome učinili nešto nažao. Mi smo se tada osjećali neugodno u njihovom prisustvu. Npr. posvađali smo se sa svojim bračnim drugom. Rekli smo mu dosta teških riječi. Osjećali smo se tada užasno neugodno. Nakon nekoliko sati ili nekoliko dana donijeli smo odluku da se pomirimo. Došli smo svom bračnom drugu i rekli smo da nam je veoma žao što smo to učinili, a bračni drug je to isto rekao nama. Što se odjednom događa? Napetost koja je postojala kao da je isparila. Dolazi neki mir, olakšanje.
Postoji još jedan razlog zbog čega trebamo priznati svoje grijehe. Mi tada primamo na znanje da to što smo uradili je loše. Neki idu kroz život s parolom koja glasi: “Što je loše u tome, pa tako svi rade!” Kada priznajemo grijeh, time priznajemo da ono što radimo je stvarno loše. Obično kod priznanja grijeha bivamo općeniti: “Ja sam grešnik, oprosti mi”. To je dobro za početak, ali mislim da moramo biti malo određeniji.
Istina, ne možemo se uvijek sjetiti svakog grijeha. Ipak ako se i ne možemo sjetiti, trebamo priznati kategorije za koje smo krivi. Ako je netko lažov treba reći Gospodinu: Gospodine ja sam lažov. Ako imamo problema s prljavim mislima, recimo to Gospodinu. Ako imamo naglu narav, molimo se Bogu da je uzme od nas! Čuo sam često izjavu: “Živci su mi popustili”. Tu lošu narav ako je imate, dajte je Gospodinu. Nemojte reći: “Ah, ja imam naglu narav!” Kao da govorite o neizlječivoj bolesti. Bog vam može pomoći u vezi s tim. Kakvi god bili naši grijesi, priznajmo ih i dobit ćemo dodatni blagoslov. Budimo određeni. Ako smo možda nešto zaboravili, budimo uvjereni da će nas Gospodin na to podsjetiti, a mi ćemo Mu tada to priznati.
Doug Batchelor