Dok smo prelistavali obiteljski album s fotografijama naše djece dok su bila predškolske dobi, smijali smo se nekim prizorima kako ih je zabilježila kamera. Kad smo došli do fotografije s našeg vjenčanja, jedno od naše dvoje djece ispalilo je kao iz topa: “A gdje smo mi?” Naučili su vidjeti sebe na fotografijama s nama.
Biblijski pogled na svijet govori nam da je Bog stvorio sve po vrstama (Postanak 1. poglavlje). To znači da kao ljudska vrsta nismo nastali slučajno. Ljudski rod ima vrhunskog Autora. prvi ljudi su dobili zadaću čuvati okoliš (prva lekcija iz ekologije), “da ga obrađuje i čuva” i da se u čuvanom okolišu razmnožavaju rađanjem. “Plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 2,15; 1,28).
Rađanjem od prvog bračnog para cijeli ljudski rod je u specifičnoj rodbinskoj vezi. Iako je došlo do vanjskih promjena u izgledu ljudske vrste, i crni i bijeli i crveni i žuti – svi se na isti način rađaju, misle, gledaju, osjećaju, vole, raduju se. Bog je načinio plan da se djeca rađaju u obitelji, da znaju tko je otac a tko majka, a ne da budu kao jaje koje ništa ne zna, da budu radost svojim roditeljima, da vole i budu voljena.
Roditelji su dobili zadaću osigurati svojoj djeci dobro ozračje i dobar odgoj. Dati djeci dobar odgoj jednako je važan posao, ako ne i važniji, ako i biti misionarka u Kini i Indiji. To dijete, vjerojatno najnemoćniji mali stvor na Zemlji, odgojem će sutra postati dobar majstor, liječnik, predsjednik, poljodjelac, propovjednik, pravnik, astronaut, znanstvenik… Tako su roditelji dobili i dužnost i prednost da utječu na budućnost generacija i naroda.
Dijete – Božji dar
“Sinovi su Jahvin dar” (Ps 127,3). Promatramo li ptice, ribe, životinje, zadivljuje briga tih nijemih roditelja. Kako se samo brinu za svoju mladunčad! Kako ih hrane, maze, ljube, zibaju i čine sretnima! A koliko tek inteligentni muškarci i žene trebaju biti svjesni svoje uloge u podizanju djece! Dar procjenjujemo po onome što nam je dano – po njegovoj vrijednosti i prema onome tko nam ga je dao. Dar može biti vrlo skup a da nam nije drag. A može biti vrlo jednostavan, ali drag zbog osobe koja nam ga je darovala.
Bog nije Adamu i Evi darivao po jedno brdo zlata ili dragulja (za čime mnogi danas čeznu i jure ulažući svoje zdravlje, vrijeme i život). Kao Stvoritelj i vrhunski dizajner, Bog je dao najljepši dar prvom bračnom paru – dijete. Ali, drukčije, neusporedivo drukčije od pileta (koje nam je drago, drukčije od malog mede (kojeg volimo), drukčije od majmuna koji izvodi neobične akrobacije (kojemu se divimo)… Da, Bog je dao dar čovjeku, najneobičniji od svih darova. Jeste li znali da je prva mama na ovome svijetu, Eva, rodila sina kojemu je nadjenula ime Kajin, što znači dobitak.
Dijete je dar, dobitak, i treba ga strpljivo odgajati da sutra bude inteligentni gospodar nad sobom i okolišem. Ako roditelji ne izvrše svoju ulogu u odgajanju tog malog dara, on može postati problem sebi i široj zajednici.
Koga više voliš: mamu ili tatu?
Vjerojatno ljudi žele biti zanimljivi kad postave ovakvo pitanje malom djetetu. No, čim imalo budu u mogućnosti zaključivati, takvi mališani se zaustave, sustežu se odgovoriti. Osjećaju da je pitanje nelogično. Djecu treba učiti da jednako vole i mamu i tatu, a oni trebaju jednako postupati prema djeci.
Dok sam na tržnici birao sunčane naočale, pozornost mi je privukao razgovor dvojice prodavača. Jedan se, naime, hvalio kako ima jako pametnog četverogodišnjeg sinčića. “Taj zna prepoznati sve tipove automobila, nabrojiti cijeli tim igrača, razmišlja i zaključuje kao veliki… ali, mama mu nije baš najinteligentnija (govori o svojoj supruzi).” Sugovornik mu nije sve odobravao i na kraju su se razišli. Tada sam rekao tom prodavaču: “Znate li što sam pročitao u jednom stručnom časopisu o temi o kojoj ste govorili? Dječaci nasljeđuju inteligenciju samo od majke. Djevojčice pak nasljeđuju inteligenciju i od oca i od majke. Zato morate pripaziti što govorite o svojoj supruzi. A osim toga, ona je izabrala vas za svojega supruga.” “Da, pa znate… nije ona baš tako ni loša…” počeo je ispravljati svoju izjavu.
Što učiniti s neobičnim darom
Ako je dijete dar, zašto neke mame moraju ustati vrlo rano i snenu djecu vući ulicama grada i po tramvajima do jaslica i vrtića? Zašto djeca moraju ostajati zaključana u kući, sama, s ključem oko vrata ići u školu? Zašto djeca moraju čuvati i odgajati tete njegovateljice i bake? (Svaka čast tim dobrim osobama i ustanovama, ali…)
Posjetio sam poznanika. Kod njih sam u toaletu vidio vazu. Jednom je bila kupljena u prodavaonici, upakirana u lijepi šareni papir, povezana lijepom crvenom vrpcom. Danas taj poklon, tko zna iz kojih razloga, stoji u toaletu, a u njemu četka za čišćenje WC školjke. Reći ćete: vrlo neobičan odnos prema daru. Degradirajuće. Da. No, nije strašno, možemo kupiti drugu bazu.
Je li moguće da su neka djeca postala višak i smetala?! Tragično je ako zanemarimo dar koji nam je Bog dao. Tragično je ako zbog našeg nemara, lakomosti ili objektivnog siromaštva i krize zanemarimo dijete i ono postane mali, pa poslije veliki terorist, ako zbog nebrige, besposličarenja ili neodgojenosti zapadne u loše društvo, zapusti školu, roditelje, Boga, ode putem droge i drugih posrtanja.
Rastakanje obitelji najveća je šteta koju doživljavamo u ovom vremenu. Najveći grijeh koji možemo učiniti u takvoj situaciji je prezreti Onoga koji nam je dao taj neprocjenjivi dar i taj dar zanemariti.
Isusov odnos prema djeci
Kad bismo samo prihvatili uzvišene pouke kojima je Isus poučavao svoje učenike uzimajući za primjer malo dijete, koliko bi nestalo onoga što danas čini nesavladive poteškoće! Kad su učenici pristupili Kristu i pitali: “Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?” Nato Isus dozva malo dijete, postavi ga pred njih te reče: “Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom koji se ponizi kao ovo malo dijete.” (Mt 18,1-5)
“Dijete koje vjeruje u Krista toliko je dragocjeno u Njegovim očima koliko i anđeli oko Njegovog prijestolja. Djecu treba dovesti Kristu i odgajati ih za Krista. Vodite ih putem poslušnosti, a ne putem popuštanja želji ili taštini.” (Ellen G. White, Testimony Studies on Diet and Foods, 259)
Bez obzira na objektivne ili subjektivne poteškoće s kojima se svakodnevno neizbježno susrećemo, najveća dužnost roditelja bila je i bit će zalaganje za djecu. Neka to, unatoč boli, nezahvalnosti, poteškoćama, nepravdama i suzama, bude naš najvažniji i najdraži posao i dužnost koje ćemo ipak obaviti s ljubavlju. Jer je tako Bog htio i jer je to jedini ispravan pristup djetetu – Božjem daru. Samo će u vječnost pokazati da smo postupili ispravno.
Ivan Đidara