„Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.“ (Jeremija 29,11.)
Ovaj redak se obično razumije kako on znači da Bog ima čudesan plan za život svakoga od nas. Ako ostanemo u okviru Njegove volje, onda u budućnosti možemo očekivati velike stvari od Boga.
Lijepo zvuči, zar ne? Jedini problem s ovim retkom je što on tako nešto ne kaže. U stvari on znači nešto sasvim drugo.
Ovaj ulomak je zapravo dio pisma koje je prorok Jeremija pisao Izraelcima koji su bili odvedeni u ropstvo u Babilon. U tom pismu Jeremija upućuje izbjeglice da se smjeste u svoje nove domove jer će tamo ostati dugo vremena – sedamdeset godina zapravo. Ovome odmah slijedi jedanaesti redak u kojemu jasno stoji da Bog u budućnosti namjerava blagosloviti njihov narod.
Jasno je da Jeremija 29,11 u izvorniku ne obećava pojedinačnim kršćanima danas da Bog ima čudesan plan za život svakoga od njih. Umjesto toga, to je prvo bilo obećanje izgnanim Izraelcima o Božjim dugoročnim planovima za njihov narod. U stvari prvobitni primatelji tog pisma razumjeli su da ono ne govori o njihovoj osobnoj koristi, pošto će oni nakon sedamdeset godina gotovo sigurno biti mrtvi.
To bi trebalo biti očito jasno svakome tko si uzme vremena da ovaj redak pročita u njegovom kontekstu. U stvari trebali bismo se čuditi kako to da toliko dobronamjernih kršćana tumači ovaj tekst na ovaj način. Odgovor je vrlo jednostavan.
Važnost konteksta
Postoje dva ključna razloga da kršćani ovaj i druge ulomke u Svetom pismu često pogrešno tumače. Prvi je uobičajena sklonost da se propusti proučiti kontekst. To znači, važno je da izbjegnemo zamku čitanja biblijskih tekstova same za sebe. Isto načelo važi za nebiblijske spise.
Tako kontekts objašnjava zašto ne smijemo protumačiti Jeremiju 29,11 kao jamstvo osobnog prosperiteta za pojedinačnog vjernika danas. Kontekst je razlog što ne povezujemo Matej 27,5 („ode te se objesi“) automatski s Luka 10,37 („Idi pa i ti čini tako!“). Ovo su ispravni citati uzeti iz Biblije, ali to svakako nije razumna upotreba ovih tekstova.
Upravo nemar prema kontekstu jedan je od glavnih uzroka što vjerske skupine tako loše tumače Sveto pismo. Oni nasumce uzimaju tekstove kojima će potvrditi svoje argumente, ali propuštaju jasno značenje tih tekstova u njihovom kontekstu.
Na primjer, Jehovini svjedoci se uporno drže vjerovanja da je Isus stvoreno biće i prema tome nije drugi član Trojstva. Zbog toga uzimaju tekstove kao što je Ivan 14,28 („Otac je veći od mene.“), ali propuštaju vidjeti način na koji Ivan u svom evanđelju, počevši od samog prvog retka, podržava istinu o punom božanstvu Isusa. Mi možemo razumjeti tko je Isus samo ako smo voljni pročitati retke o Njemu u njihovom kontekstu.
Zato je opasno da našu doktrinu zasnivamo na izoliranim tekstovima kao dokazima. Kad govorimo o stanju mrrtvih, mnogi kršćani upadaju u zamku, pa citiraju Pavlove riječi u Filipljanima 1,23: „Želja mi je otići i s Kristom“ kao dokaz da naše duše žive poslije smrti. Međutim, ovaj tekst trebamo uzeti s Pavlovim dugim izlaganjem o važnosti uskrsnuća tijela u 1. Korinćanima poslanici. U tom ulomku Pavao i te kako jasno pokazuje da je buduće uskrsnuće tijela, a ne sadašnje bestjelesno postojanje duše, razlog što možemo biti uvjereni da pokojni vjernici nisu propali u svojim grijesima.
Zato je važno ispitati retke u njihovom neposrednom kontekstu i pokušati shvatiti u kakvom su odnosu prema drugim dijelovima Biblije.
Shvatiti kulturološki kontekst
Međutim, za ispravno razumijevanje konteksta to nije sve, ako ispravno pročitamo riječi koje nalazimo prije i poslije nekog ulomka. Važno je da razumijemo povijesne i kulturološke prilike vremena u kojem je određeni tekst napisan. To se može nazvati kulturološkim kontekstom.
Da to ilustriramo vratimo se u Jeremiju 29,11. Kako smo već rekli, mnogi kršćani tumače ovaj redak kao osobno jamstvo napretka u našem današnjem životu. Mi snažno naglašavamo nezavisnost i slobodu izbora za svakog čovjeka. Prema tome, kad dođemo do takvog teksta kakav je u Jeremiji 29,11 čini nam se da je skrojen za našu želju da Bog blagoslovi svakoga u njegovom osobnom životu.
Ali to nije kulturološki kontekst u kojem je Jeremija živio. Kultura drevnih Izraelaca mnogo je snažnije naglašavala dobro kolektiva, nasuprot pojedincu. Na primjer, naši prijevodi ovog retka jasno pokazuju da se radi o množini, a ne jednini. Zato bi ljudi u ono doba protumačili ovo Božje obećanje tako da se odnosi na cijeli narod, a ne na život pojedinca.
Ako je Bog mislio na pojedinog Izraelca, onda ovo obećanje postaje besmisleno dok ga Bog još nije ni do kraja izgovorio. Moramo biti svjesni da izraz „naume mira, a ne nesreće“ obuhvaća i ubijanje i odvođenje u ropsto tisuća pojedinačnih Izraelaca, koji bi s pravom rekli da Bog – preko proroka – ne govori istinu.
Naš zapadnjački individualizam je uglavnom kriv za Jabesovu molitvu. Bruce Wilkinson je 2000. godine izdao knjigu „Jabesova molitva: kako se probiti do blagoslovljenog života“ (Prayer of Jabez), koja odmah postala evangelički bestseler. U svojoj knjizi Wilkinson je tvrdio da jedna opskurna molitva u 1. Ljetopisa 4,10 preobražava život kršćana i vodi velikim Božjim blagoslovima. Sve što je potrebno jeste da redovno ponavljamo Jabesovu molitvu.
Međutim, nije vjerojatno da je pisac 1. Ljetopisa namjeravao da se ovaj tekst koristi na ovaj način. Umjesto da osigura jamstvo o zdravlju i bogatstvu svakom sretniku koji je otkrio ovaj redak među mnoštvom rodoslovnih podataka, ovaj redak bilježi postupke jednog pripadnika Judinog plemena, koji je postupao časnije od svoje braće. Mi možemo učiti od Jabesa ako oponašamo njegov primjer vjernosti Bogu, ali ne bez razmišljanja recitirajući riječi iz njegove molitve.
Tako Isus, kad su ga učenici molili da ih nauči kako moliti, nije rekao da trebaju recitirati Jabesovu molitvu. Umjesto toga naučio ih je onome što danas nazivamo Očenašom (Mt 6,9-13). Prvih nekoliko redaka usredotočeni su na Božje mjesto u Nebu, na Njegovo sveto ime i dolazak Njegova kraljevstva. Tek nakon toga trebamo moliti za svagdašnji kruh. Molitva je usredotočena na Boga, a ne na naše individualne potrebe i želje.
Kako čitati biblijska proročanstva?
Kao što smo vidjeli, razumijevanje konteksta, s jezične i kulturološke strane, sastavni je dio pravilnog razumijevanja Svetog pisma. To nije lak posao, ali je nešto što moramo učiniti.
Jedan od najboljih načina za razvijanje razumijevanja konteksta jest redovno čitanje Biblije kao cjeline. Uronjavanjem u Božju Riječ mi se osposobljavamo za razlikovanje istine od zablude. Umjesto da ograničimo čitanje Biblije na izolirane ulomke ili omiljene biblijske knjige, mi ne smijemo izostaviti nijedan tekst. Na ovaj način ćemo uvijek čitati svaki redak u svjetlosti ostale Biblije.
Osim toga, danas su dostupni mnogi biblijski rječnici i komentari (pogotovu na engleskom jeziku). Oni pružaju mnoštvo informacija, naročito o kulturi u kojoj su živjeli biblijski pisci.
I na kraju, uvijek moramo pristupati Bibliji s poniznim i poučljivim duhom i dopustiti Svetome Duhu da nas vodi u svaku istinu. Biblija je Božja Riječ i mi trebamo poslušati što nam Bog kroz nju želi reći, čak i ako to nije uvijek ono što bismo voljeli čuti. Nasuprot tome, koristiti Bibliju za dokazivanje neke unaprijed smišljene točke ili za rješavanje nekog spora, siguran je put u pogrešna tumačenja. Pažljivo čitanje Svetog pisma ne samo što će nam pomoći da slušamo Boga Biblije – ono će nam također pomoći da njezine istine podijelimo s drugima.
Michael Zwaagstra