Zapanjeno sam zurio u naslovnicu poznatoga dnevnog lista. Nisam mogao vjerovati, nije mi bilo jasno kako je to moguće. Vijest je glasila: “Lisa Thorpe savršeno je položila test za najpošteniju osobu u našoj zemlji. Ona je u kanalu pokraj ceste pronašla torbu s 50 tisuća dolara i predala je policiji.” Čitao sam dalje: “Prema izvješću lokalne policijske uprave, neimenovani je gospodin, 65 godina star, svu svoju ušteđevinu podigao iz jedne banke da bi je položio u drugu banku. Ali prije nego je to učinio, čovjek je s novcem otišao kući. Budući je nedavno imao smrtni slučaj u obitelji, rastreseno je novac zaboravio u kamionetu, i to na dijelu za prijevoz tereta. Vozeći se prema kući torba s novcem je ispala i ostala u kanalu pokraj ceste. Gospodin je tek sutradan primijetio da nema novca. Gospođa Thorpe je u nedjelju ujutro vozila svoju djecu kad je pokraj puta ugledala nekoliko novčanica i u kanalu poveću torbu. Zaustavila se i pronašla da se u torbi nalazi svota od 50 tisuća dolara.”
Pomislio sam kakva je to slučajnost da sam toga jutra i ja prolazio istom cestom te izgleda proletio pokraj toliko novca. Počeo sam dublje disati. Kakva prilika! Međutim, kada sam se malo smirio, počelo me je proganjati pitanje ‘Što bih učinio da sam ja pronašao taj novac?’. Pokušavao sam ne misliti o tome, ali me je savjest poticala da raščistim s time. Ponesen cijelim događajem odlučio sam pronaći gospođu Thorpe i s njom porazgovarati o svemu tome. Trebalo mi je oko 15 telefonskih poziva da pronađem pravu Lisu Thorpe i s druge strane čujem njen glas. Počeo sam malo zbunjeno:
“Dobar dan, ovaj, Lisa!”
“Dobar dan, izvolite.”
“Hm, ovaj, vi mene, u stvari, ne poznajete. Ali ja sam prije neki dan čitao o vama, zapravo, o tome što ste učinili… ovaj, s tih 50 tisuća dolara, znate. Želim da znate kako je to što ste učinili vrijedno svake hvale.”
“Hvala vam. Drago mi je da ste nazvali.”
“Ipak, ovaj, imam jedno pitanje za vas. Recite mi, molim vas, jeste li bili u kušnji da zadržite novac?”
“Ne, stvarno, ni jednoga trenutka. Možda ne možete to razumjeti, ali jeste li ikada čuli za Deset zapovijedi?”
Pomislio sam ‘Pa naravno, kad sam odgojenu kršćanskome domu i odlazim redovito u crkvu.’
“Da, čuo sam za Deset zapovijedi.”
“Tada vam je poznato da jedna od njih kaže ‘Ne ukradi’?”
“Jeste.”
“Onda pretpostavljate zašto sam to učinila?”
“Hm, da, shvaćam.”
Njene su me posljednje riječi zarezale kao kirurški skalpel:
“Osobno sam uvjerena da je moje poštenje daleko vrednije od 50 tisuća dolara.”
A što je s vama? Koliko vrijedi vaše poštenje? Ono je sastavni dio uspjeha u Božjim očima. Poštenje je, zapravo, u samome temelju čestitoga kršćanskog života. I to ne bilo kakvo poštenje, već ono koje pokazujemo kada nas nitko ne gleda.
Uspjeh ovdje i uspjeti kod Boga nije ista stvar. Vi možete pjevati kao Oliver Dragojević, voziti Mercedes CLK i posjedovati najviši stupanj obrazovanja, ali vi zapravo nećete biti uspješni sve dok ne živite jednako moralno i privatni i javni život. Ukus pravoga uspjeha ćete osjetiti tek kada istinitost i poštenje postanu vaši kao i disanje kojim živite. Posebno mladim kršćanima Biblija poručuje: “Neka te nitko ne prezire… Budi uzorom u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći.”
I opet, što mislite koliko vrijedi vaše poštenje?
Karl Haffner