Gordon D. Fee i Douglas Stuart
S vremena na vrijeme susretnemo osobu koja s dubokim osvjedočenjem kaže: “Nema potrebe za tumačenjem Biblije; samo je čitajte i vršite ono što kaže.” Obično takva primjedba odražava protest laika protiv “profesionalnog” znanstvenika, pastora, učitelja ili učitelja nedjeljne škole, koji “tumačenjem” naizgled otima Bibliju običnom čovjeku. Na ovaj način on želi reći da Biblija nije nejasna knjiga. “Uostalom”, tvrdi se, “bilo tko s pola mozga može je čitati i razumjeti. Problem kod mnogih propovjednika i učitelja jest što toliki kopaju da samo mute vodu. Ono što nam je bilo jasno dok smo čitali, sada više uopće nije jasno.”
Ima mnogo istine u ovom protestu. Slažemo se da kršćani trebaju učiti čitati, vjerovati i slušati Bibliju. A posebno se slažemo da Biblija ne mora biti nerazumljiva knjiga ako ju pravilno proučavamo i čitamo. Zapravo smo osvjedočeni da jedan od najozbiljnijih problema što ga ljudi imaju s Biblijom nije nedostatak razumijevanja, već činjenica da većinu toga previše dobro razumiju. Problem s tekstovima kao što je: “Činite sve bez mrmljanja i oklijevanja” (Fil 2,14), primjerice, nije u razumijevanju, nego u poslušnosti, u prenošenju riječi u djelo.
Također se slažemo da su propovjednik ili učitelj prečesto skloni prvo kopati, a onda razmatrati, i time prekrivaju jasno značenje teksta koje često nalazimo na samoj površini. Reći ćemo na samom početku, i ponavljati sve vrijeme, da cilj dobrog tumačenja nije pronaći nešto neobično; to nije pokušaj da se otkrije nešto što nitko dosad nije vidio.
Tumačenje kojemu je cilj nalaženje neobičnoga, ili se uživa u tome, obično se može pripisati oholosti (pokušaju da se bude “pametniji” od ostalog svijeta), pogrešnom razumijevanju duhovnosti (pri čemu je Biblija puna dubokih istina koje čekaju da ih iskopa duhovno osjetljiva osoba s posebnom sposobnošću opažanja) ili čvrsto čuvanim interesima (potrebi za podupiranjem neke teološke predrasude, posebice kad se radi o tekstovima koji naizgled proturječe toj predrasudi). Jedinstvena tumačenja su obično pogrešna. Time ne mislimo reći da pravilno razumijevanje teksta ne može često izgledati jedinstveno osobi koja ga prvi put čuje. Time želimo reći da jedinstvenost nije cilj naše zadaće.
Cilj ispravnog tumačenja je jednostavan: doći do “jasnog značenja teksta”. A najvažniji sastojak što ga čovjek unosi u tu zadaću jest prosvijetljen zdrav razum. Provjera dobrog tumačenja jest ima li tekst smisla. Stoga pravilno tumačenje zadovoljava um, a pokreće ili potiče srce.
No ako je jasno značenje sve što je potrebno pri tumačenju, zašto uopće tumačiti? Zašto ne bi bilo dovoljno samo čitati? Zar se pri čitanju ne pojavljuje jasno značenje? U određenom smislu da. Ali u dubljem smislu takva je tvrdnja naivna i nerealna iz dva razloga: zbog naravi čitatelja i prirode Svetog pisma.
Čitatelj kao tumač
Prvi razlog zbog kojeg trebamo naučiti kako tumačiti proistječe iz činjenice što je, sviđalo nam se to ili ne, svaki čitatelj istodobno i tumač. Naime, dok čitamo, većina nas pretpostavlja da ono što čitamo i razumijemo. Uz to smo skloni uvjerenju da je naše razumijevanje jednako namjeri Svetog Duha ili ljudskog pisca. Međutim mi neizbježno unosimo u tekst ono što jesmo, sa svim svojim iskustvima, kulturom i prethodnim razumijevanjem riječi i misli. Katkad nas ono što donosimo tekstu, svakako ne namjerno, vodi u zabludu ili čini da u tekst učitavamo niz stranih predodžbi.
Stoga kad netko u našoj kulturi čuje riječ “križ”, stoljeća kršćanske umjetnosti i simbolike navode većinu ljudi da automatski pomisle na rimski križ (†), premda postoji mala vjerojatnoća da je tako izgledao Isusov križ budući da je vjerojatno imao oblik slova “T”. većina protestanata, a i katolika, kad čita tekstove o crkvi na bogoslužju, automatski zamišlja ljude kako sjede u zgradi s “klupama” sličnima njihovim. Kad Pavao kaže: “I tijelu ne ugađajte po željama” (Rim 13,14 DK), većina ljudi u našoj kulturi sklona je pomisliti da govori o fizičkom tijelu, pa prema tome zaključuje da Pavao govori o “tjelesnom apetitu”.
Ali riječ “tijelo”, kako je Pavao upotrebljava, rijetko se kad odnosi na tijelo – u ovom tekstu gotovo sigurno ne – već na duhovnu bolest, na bolest duhovnog postojanja koja se katkad naziva “grešnom naravi”. Stoga, bez da to namjerava, čitatelj tumači ono što čita, i na nesreću vrlo često tumači pogrešno.
To nas navodi da ustvrdimo kako je u svakom slučaju čitatelj biblijskog prijevoda već uključen u tumačenje. Jer prijevod je sam po sebi (nužni) oblik tumačenja. Vaša Biblija, bez obzira kojim se prijevodom služili, koja je vama polazište, zapravo je konačni rezultat ozbiljnog znanstvenog rada. Prevoditelj se redovito mora odlučivati za značenja i njegov će odabir svakako utjecati na vaše razumijevanje.
Stoga dobri prevoditelji uzimaju u obzir problem različitosti u našem jeziku. No to nije lak posao. Hoćemo li Rimljanima 13,14, primjerice, prevesti s “tijelo” (kao u DK, JB i DF), jer je to riječ koju je Pavao upotrijebio, a onda prepustiti tumaču da nam objasni kako se ovdje ne radi o fizičkom tijelu? Ili da “pomognemo” čitatelju pa prevedemo s “tjelesno” (kao u KS), zato što Pavlova riječ doista znači “grešna narav” (kao u NIV, GNB i dr.)?…
Potreba za tumačenjem pojavljuje se i zbog svega što se neprekidno zbiva oko nas. Jednostavan pogled na suvremenu Crkvu, na primjer, dovoljno jasno pokazuje da sve “jasno značenje” nije sasvim jednako jasno. Ne kažemo samo usput da većina onih, koji na osnovi 1. Korinćanima 14,34.35 danas u Crkvi zahtijevaju da žene šute u crkvi, istodobno niječu neprijeporno pravo govorenja jezicima i proricanja, dakle sam kontekst u kojemu se pojavljuje ulomak o “šutnji”. A oni koji tvrde da na osnovi 1. Korinćanima 11,2-16 žene, kao i muškarci, trebaju moliti i prorokovati, često niječu da to trebaju činiti pokrivene glave. Po nekima Biblija “jasno naučava” krštenje vjernika uronjavanjem; drugi vjeruju da s Biblijom mogu potvrditi krštenje novorođenčadi. Oboje se, “vječna sigurnost” i mogućnost “gubitka spasenja”, propovijeda u crkvi, premda o njima nikad ne govori ista osoba. A ipak su obje uvjerene u jasno značenje biblijskih tekstova. Čak se ni oba pisca ove knjige ne slažu uvijek u onome što je “jasno” značenje određenih tekstova. Pa ipak svi mi čitamo situ Bibliju i svi nastojimo biti poslušni “jasnom” značenju teksta.
Osim ovih prepoznatljivih razlika među “kršćanima koji vjeruju u Bibliju”, prisutno je i mnoštvo neobičnih stvari. Na primjer, obično lako prepoznajemo kultove, jer oni uz Bibliju imaju i još neki autoritet. Ni nemaju ga svi, ali svi iskrivljuju istinu načinom na koji biraju tekstove iz Biblije. Sve moguće hereze i običaji, od arijanizma (poricanja Kristovog božanstva) Jehovinih svjedoka i Puta (The Way) do krštavanja za mrtve kod mormona i do rukovanja zmijama među sektama u Apalačkom gorju Sjeverne Amerike, tvrde da se “oslanjaju” na neki tekst.
Čak se i među teološki ortodoksnim ljudima, u različitim sredinama prihvaćaju mnoge neobične ideje. Primjerice, jedno od trenutno pomodarskih uvjerenja među američkim protestantima, posebice među karizmaticima, jest takozvano evanđelje bogatstva i zdravlja (wealth and health). “Radosna vijest” jest da je Božja volja za vas financijski i materijalni napredak. Jedan od zagovornika ovog “evanđelja” počinje svoju knjigu zagovarajući “jasan smisao” Svetog pisma i tvrdi da u Božjoj riječi svome proučavanju daje apsolutno prvo mjesto. On tvrdi da nije važno ono što mi mislimo da Biblija kaže, nego što ona doista govori. Njemu je stalo do “jasnog značenja”. No počinjemo se pitati koje je zapravo to “jasno značenje” kad se financijski napredak proglašava Božjom voljom na osnovi teksta kao što je 3. Ivanova 2: “Ljubljeni, želim ti u svemu dobar uspjeh i zdravlje, kao što je tvoja duša dobro” – dakle teksta koji u biti nema nikakve veze s financijskim uspjehom. U drugom slučaju jasno značenje prispodobe o bogatom mladiću (Mk 10,17-22) shvaća kao potpuno suprotno onome “što ona u biti kaže”, a “tumačenje” pripisuje Svetom Duhu. S pravom se pitamo traži li se uopće ovdje jasno značenje; možda je jasno značenje jednostavno ono koje takav pisac želi vidjeti u tekstu da bi njime potkrijepio svoje omiljene predodžbe.
S obzirom na svu ovu raznolikost, kako u crkvi tako i izvan nje, i sve razlike čak i među stručnjacima, od kojih se očekuje da znaju “pravila”, ne začuđuje što neki zagovaraju samo čitanje, ali ne i tumačenje. No kao što smo vidjeli, to je pogrešan izbor. Protuotrov lošem tumačenju nije odbijanje tumačenja, već dobro tumačenje, zasnovano na razumnim smjernicama.
Izvornik: Gordon D. Fee i Douglas Stuart, Kako u Bibliji pročitati ono što piše, str. 12-16.