Kad se danas rabi riječ tolerancija, ona je često tako uskogrudna da protuslovi svojoj nakani. Nedavno sam polazila sveučilišna predavanja koja su se hvalila tolerancijom kao jednim od ciljeva. Profesor je počeo s dugom raspravom o “poštovanju individualnih razlika”. No. nitko nije trepnuo okom kad je ispričao šalu kojom je oklevetao jednu vjersku zajednicu. Uskoro sam naučila da uz izraz tolerancija često ide nevidljivi popis kojim je nešto odobreno. Skupine koje su na tom popisu zaslužuju našu toleranciju. Skupine koje nisu na popisu, uključujući različite članove društva kao što su kršćani i vrlo debele osobe (tipično je da su u popularnim filmovima obje skupine izložene poruzi), čini se da ne dolaze u obzir. Kako bi kršćani trebali reagirati na poziv za tolerancijom? Budući da vjerujemo u Boga koji je ljude stvorio na svoju sliku, naše ophođenje prema njima treba ići mnogo dalje od snošljivosti.
Naši suputnici na ovome planetu ne zaslužuju samo toleranciju, već i poštovanje. Tolerancija se odnosi na ponašanje, Poštovanje se odnosi na ljude. Tolerantnost podrazumijeva prihvaćanje nekog postupka ili niza postupaka. Poštovanje podrazumijeva urođeno dostojanstvo ljudskog bića. Kad je visio na križu između dvojice razbojnika. Krist im se nije obratio riječima: “Želim da znate kako toleriram vaše zločinačko ponašanje”. Poruka koju im je uputio nije bila neko bezvezno površno čavrljanje o individualnim razlikama i devijantnom ponašanju koje je poteklo iz niza uzroka. Umjesto toga On je čitao i nakanu srca koje se kajalo i ponudio dar koji je od onda do danas označio vrijednost ljudskog roda: “Bit ćeš sa mnom u raju.”
Pokazati poštovanje prema ljudskom biću znači prema toj osobi postupiti tako da sačuvamo njezino dostojanstvo. To znači suzdržati se od osuđivanja. To znači slijediti primjer Isusa Krista s kojim se postupalo onako kako smo to mi zaslužili da bi se s nama postupalo kako je On to zaslužio.
Oštra razlika između poštovanja i tolerantnosti prikazana je u životu mnogih plemenitih ličnosti kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Helen Prejean, velika protivnica oduzimanja ljudskog života, provela je više od deset godina “na raspolaganju” ubojicama osuđenima na smrtnu kaznu. Opisati njezino ponašanje prema tim ljudima kao toleranciju značilo bi podcijeniti njezin rad. Reći da Helen tolerira ubojstvo s predumišljajem bilo bi potpuno pogrešno. Uz bol žrtava koja je stalno prati ona se okreče nasilnicima, sluša njihove boli njihove ispovijesti, nastoji pokretom glave ili sklapanjem ruku obnoviti njihovo dostojanstvo. Bez obzira kako gleda na njihove zločine, Helen ne dopušta da odvratnost koju osjeća prema njihovih djelima zamagli njezin pogled na dostojanstvo ljudske duše.
Kad je hodio ovom Zemljom, Isus nikad nije svrstavao bude u kategorije. Gubavci, tipično isključeni iz društva kao grešnici nedostojni poštovanja, padali su pred Njegovim nogama i često po prvi put tijekom desetljeća, osjetili toplinu ruku nad glavom, zlatne tonove glasa koji se obraćao njihovom srcu. Isus je dodirivao uzete, jeo s grješnicima, cijenio skupljače poreza.
Tolerancija? Simboličan pokušaj da se u svijetu koji nema čvrstih načela zagrebe površina onoga što znači poštovanje prema ljudskome rodu. No, bez razumijevanja da su, zahvaljujući zajedničkom podrijetlu koje je započelo u Edenu, svi ljudi braća, kako ova misao može biti više od zvuka riječi s usko propisanim okvirom? Nama nije potrebna tolerancija, već obnovljena vizija žrtve Isusa Krista, besplatno ponuđena svima nama koji bez prednosti putujemo ovom Zemljom – grješnicima čija su bezakonja mnogostrana.
Sandra Doran