Isus je ušao u getsemanski vrt sa svoja tri najbliža učenika i rekao im da se mole i straže da ne padnu u iskušenje. Tri puta se molio svome Ocu da Ga oslobodi od bolnog užasa smrti na križu, ukoliko bi mogao biti pronađen neki drugi način za spasenje ljudskog roda. Ipak, podčinjenost Očevoj volji bila je vrhovno načelo koje ga je vodilo na Njegovom putu prema Golgoti.
Dok se Isus molio za snagu kojom može spasiti izgubljenog, grešnog čovjeka, protiv Njega je, u vrtlogu izdaje i mržnje, kovana zavjera. Dok je sotona koristio svu svoju vještinu da obeshrabri Isusa, Juda je stao na čelo vjerske bande organizirane radi Isusovog uhićenja.
Isusovo srce probadao je natprirodno duboka bol tako da je On počeo prolijevati svoju krv za grijehe ljudi, mnogo prije nego su se na Golgoti klinovi zarili u Njegovo meso. On je ispijao žuč naše krivice i srama da bi nam mogao dati nektar svoje bezazlenosti i milosti. On je za nas iskapio čašu gnjeva da bi nam umjesto nje ponudio čašu pomirenja sa Bogom. To što je zamijenio ulogu sa čovjekom i postao grijehom nas radi učinilo je Njegove patnje u Getsemaniju zaista nepodnošljivim (2. Korinćanima 5,21; Izaija 53,10). Učinio je sve to da bismo postali pravda Božja u Njemu. To saznanje Mu je pomoglo da plati visoku cijenu za naše spasenje. Patnje koje je Isus podnosio umjesto nas ostaju nedokučiva zagonetka ukoliko ne shvatimo svu grozotu grijeha i Božji opravdani gnjev protiv zla.
“Dok se Božji Sin klečeći molio u getsemanskom vrtu, uslijed agonije Njegovog duha kroz Njegove pore izbijao je znoj u vidu krupnih kapi krvi. Obuzimao Ga je užas od velike tame koja Ga je okruživala. Na Njemu su bili grijesi cijeloga svijeta. On je patio umjesto čovjeka, kao prestupnik Očevog zakona. To je bilo istinsko iskušenje. Božanska svjetlost povlačila se ispred Njegovih očiju, i On je padao u ruke sila tame. U duševnim mukama, ležao je ničice na hladnoj zemlji. Shvaćao je Očev gnjev. On je uklonio čašu patnji sa usana grešnog čovjeka, htio ju je sam ispiti a da čovjeku pruži čašu blagoslova. Gnjev koji je pao na ljude pogađao je sada Krista. U tom trenutku tajanstvena čaša zadrhtala je u Njegovoj ruci…
On je osjećao Očev gnjev zbog grijeha; to je razdiralo Njegovo srce mučnom agonijom i činilo da krupne kapi krvi klize s Njegovog čela niz blijede obraze i padaju ne zemlju.” (Ellen G. White, Testimonies for the Church, vol 2, 203.204)
Sve to činio je iz ljubavi prema nama, ljubavi koja neće ugroziti sveta načela niti će ukinuti pravdu. Ta neizmjerna ljubav izljeva se kao obilni potoci milosti radi našeg iskupljenja. Ta ljubav neće dozvoliti da se izgubimo, osim ako je prezrivo ne odbijemo zato što nam je omilio grijeh i što zlatnu priliku zanemarujemo odbacivanjem Božje ponude…
Najbolje ćemo razumjeti i cijeniti izvještaj o raspeću, zapravo cijeli izvještaj o tjednu stradanja, ukoliko ga budemo čitali u sinoptičkom obliku, prema riječima Mateja, Marka, Luke i Ivana. Proučavajući to četverostruko viđenje događaja iz raznih uglova, možemo uhvatiti svaku nijansu saznanja koje je Sveti Duh našao za shodno utisnuti u naše misli i sjećanje pisaca Evanđelja.
Kad promatramo Golgotu, zvjezdana točka koja osvjetljava svaku prateću pojedinost, oslikana je u sljedećim riječima: “Krist je umro za naše grijehe, prema Pismima.” (1. Korinćanima 15,3 – T. Dretar) Njegovo raspeće ne možemo samo svesti na mučeništvo ili nečuveno odstupanje od pravde. Biblijsko proročanstvo živo predskazuje sve najvažnije pojedinosti tog kobnog događaja, isključujući na taj način svaku slučajnost. Duhovna dinamika i natprirodni događaji koji su pratili raspeće, također ukazuju na njegovu nenadmašnu vrijednost. Patnje koje je Krist podnio na Golgoti predstavljaju sredstvo kojim se za nas otvaraju vrata vječnog života samo ako prihvatimo Njegovu žrtvu prinesenu nas radi. Isus je dragovoljno, iz ljubavi podnio križ; Njegovo mučenje nije bilo neizbježno, niti mu je iznenada i silom nametnuto (Ivan 10,17.18)…
Isus je na križu ispio čašu koja je sadržavala kolektivnu krivicu i osude ovog svijeta, od samog početka ljudske pobune do njenog sumornog završetka. To nije bio samo reprezentativni ili djelomični uzorak tuge. Isus je umro u stanju stvarne napuštenosti od svoga Oca. Bez ikakvog ublažavanja, iskusio je puninu bola usamljenosti koja nastaje prilikom druge smrti koja očekuje svakog nepokajanog grešnika. Na način koji prevazilazi moć našeg shvaćanja, Onaj koji nije znao za grijeh istinski je postao grijeh nas radi, da bismo mi mogli postati pravda Božja u Njemu. On koji je bio obavijen najgušćom tamom radi našeg izbavljenja, odagnao je guste oblake naših prijestupa. Prezrjeti tu Žrtvu znači ne prihvatiti promjenu i vječno ostati lišen njenih blagoslova…
Getsemanija dokazuje da Krist nije umro iz želje da iskusi bol i napuštenost, ili zbog nekog teatralnog poriva da pokaže herojsku velikodušnost, već iz ljubavi prema svijetu uništenom grijehom, koji On nije mogao prepustiti njegovoj inače beznadežnoj sudbini. Isus se molio svome Ocu, s kojim je oduvijek bio jedno, da Ga oslobodi užasa križa ukoliko postoji neki drugi način za spasenje ljudskog roda. To što ga je Otac osnažio da podnese neizrecivu bol, predstavljalo je nesumnjiv dokaz da beskrajna ljubav i mudrost nije mogla pronaći neki drugi put osim puta preko križa. Mi nikada ne bismo okusili čašu spasenja da Isus, sam i bez ičije podrške, nije ispio čašu osude na Golgoti.
Isusove riječi “Svrši se”, označile su ne samo kraj Njegovog ljudskog života, nego i ostvarenje Njegove žrtve i dobivanja potvrde o njenoj uspješnosti. Potpunost Njegovog dara ništa nije moglo narušiti. Ono o čemu su proroci dugo prorokovali, sada je postalo povijesna činjenica. Njegov glavni zadatak, i zadatak cijelog Neba, i dalje će biti primjena spasonosnih zasluga Njegove žrtve na grijehom pogođene stanovnike Zemlje, sve do kraja vremena milosti.
Te riječi “Svrši se; Oče u ruke tvoje predajem duh svoj”, izgovorio je Onaj koji je svojom riječju sve stvorio, i one odjekuju svemirskim prostranstvima, garantirajući zauvijek postojanost njegovog moralnog poretka i radosnog sklada njegove zajednice…
Isusova smrt na križu, vrhunski je izraz Božje ljubavi, vrhunski dar Njegove blagodati pomirenja i vrhunska izjava da je Njegova pravednost, iako ne pravi nikakav kompromis sa grijehom, dala najveću žrtvu da bi grešnicima mogla pružiti punu mogućnost spasenja i ponovnog stjecanja Božje naklonosti. Posredstvom Kristove krvi prolivene na Golgoti možemo primiti svaki blagoslov i danas i u budućnosti.
Brian D. Jones