Život u domu u Palestini bio je u mnogo čemu sličan načinu života, koji danas nalazimo na Srednjem Istoku. Kuće prosječnih stanovnika sagrađene su od sušene zemlje, sa nabijenim zemljanim podom i ravnim krovom napravljenim od grube građe i trske, oblijepljene blatom.
Unutrašnjost kuće je često bila podijeljena u dva dijela. U jednome je pod bio podignut za jednu stopu. U višem dijelu su žene vršile svoj posao i obitelj spavala, vjerojatno često na jednom krevetu prostrtom na podu. Na nižem dijelu mogle su boraviti životinje kad je to bilo potrebno, da imaju zaštitu, mogla su se igrati djeca i vršiti drugi poslovi. Stepenice su često vodile na krov kuće, gdje je obitelj mogla provoditi noć u ljetno vrijeme. Ove su se kuće obično otvarale prema dvorištu, a često je više sličnih kuća sagrađeno zajedno i povezano da čine četvorinu sa zajedničkim dvorištem. Ovakve su građevine često ozbiljno oštećene ili razorene kišom ili poplavom.
Narod koji je živio u boljim okolnostima gradio je čvršće i ugodnije kuće. One su obično imale najmanje dvije sobe, jednu za zimu, jednu za ljeto. Domovi bogatih bili su mnogo prostraniji, bolje kuće su bile građene od klesanog kamena.
Prema današnjim standardima bio je namještaj čak i u domovima bolje stojećih ljudi vrlo jednostavan. Ludi su obično sjedili na dušecima na podu, a njihove sobe su često imale svega sanduk ili dva, prostirki i neki mali stolić. Noću su svjetlo davale male uljane lampe napravljene od gline. Grijalo se otvorenim ognjištem, na kojemu je gorio drveni ugalj. U siromašnijim domovima vatra se pravila i ložila u običnoj rupi u zemljanom podu, a u bogatijim kućama imali su mjedene mangale.
Položaj žene među Hebrejima bio je prilično visok. Iako su muškarci bezuvjetno imali prednost, žena je uživala položaj poštovanja i zakonske zaštite. Povijest o Esteri i Juditi iznose nam žene kao spasioce svog naroda. Hebrejski ženidbeni ugovor izgleda da je već u ovo vrijeme štitio imetak žene, koja je uživala isto zakonsko pravo na imetak, koji je stekla sa svojim mužem.
Ovo se lijepo vidi iz teksta ugovora koji je nedavno otkriven. Ovaj dokument datiran “treće godine Izraelove slobode” (134. poslije Kr.) spominje prodaju jedne kuće Hadarovog sina iz Jude. Na kraju ugovora spomenuto je ovo objašnjenje: “Osim toga … ja Saloma, kći Simeona, žena ranije spomenutog Hadara, ne mogu postaviti prigovor na prodaju spomenute kuće, nikad više.” (BASOR, br. 136.)
Odjeća u Palestini je bila široka i prilično jednostavna. Osnovni komad odjeće ljudi i žena je bila tunika, “hiton” (kaput), Mat. 5,40; 10,10; koji je kod ljudi mogao biti ili duži ili kraći. Ljudi koji su radili često su nosili samo pregače. Drugi oblik koji je ovo donje rublje mogao imati bila je plahta jednostavno omotana oko tijela sa jednim krajem prebačenim preko ramena.
Platneni ili kožni pojas nosio se često oko pasa, iako ne uvijek. Bila su u upotrebi različita pokrivala za glavu uključujući slamnate i krznene šešire, ali izgleda da su Hebreji najčešće nosili maramu za glavu, nešto slično šalu koji se i danas vidi u sinagogama. Opći oblik obuće bile su kožnate ili slamnate sandale, koje su se sastojale od jednostavnog đona kojega je uz nogu držao kožni pojas, koji je prelazio preko rista noge iako su bile poznate i kožne cipele. Najvažniji vanjski dio odjeće bio je “himation” (Mat. 9,21; Marko 13,16), koji je mogao biti ili veliki plašt bez rukava, ili ogrtač. Ogrtač je bio obično oznaka službenika i svećenika, kod kojih je on imao dugačke rukave i bio vrlo širokog kroja (Mat. 23,5). Odjeća žene bila je vrlo slična odjeći muškarca, s izuzetkom da je bila bez sumnje raznobojnija, a njihovo se pokrivalo za glavu sastojalo od vela, koji se vezao malom vrpcom oko glave. One su se često ukrašavale nizovima kovanog novca, te sa naušnicama i ukrasom za nos. Dok su Rimljani obično nosili kratku kosu i brijali svoja lica, Palestinski se Hebreji javljaju skoro uvijek sa dugom kosom i bradom.
Ekonomski život
Osnova života u Palestini je bila poljoprivreda. Stanovništvo se uglavnom sastojalo od srednjih seljaka, koji su bili maloposjednici. Ovoj klasi je Isus govorio, kad je govorio o “domaćinu” (Mat. 13,52) ili “gospodaru kuće” (Lk. 12,39). Iako su pokadkad orali uzeti najmljenu radnu snagu, ovi su seljaci zajedno sa svojim ženama i djecom izvršavali većinu svog posla, oranja, sijanja i žetve. Za hranu su ovisili uglavnom o svojim vlastitim usjevima, i tako je njihov život, koji je bio primjeran u dobrim uslovima, bio vrlo rijetko dovoljan da im dozvoli obilje, ili stjecanje bogatstva. Kad bi usjevi zakazali, ovaj bi se narod često našao u velikim neprilikama. U takvom stanju oni bi bili prisiljeni da rade kao nadničari, a kad je bilo najgore, da se prodaju kao robovi. Tako je veći dio stanovništva Palestine u prvom stoljeću živio nešto bolje od prosječnog nivoa.
Mala grupa zemljoposjednika mogla je privrijediti toliko da nadmaši svoje potrebe. suvišak je prodavala stanovništvu koje se nije bavilo poljoprivredom uz zaradu. Ovo ih je stavljalo u povoljniji položaj u odnosu na poljoprivredu, jer su imali gotovog novca, a i rezervnog sjemena da posude siromašnim seljacima, te da tako stvore tržište. Postojalo je također i nekoliko velikih imanja, koja su uglavnom imali aristokrate, a kojima su upravljali pristavi (Lk. 16,1).
Pored ovih zemljoposjednika, bilo je više vrsta seljaka koji su radili po ugovoru: unajmljeni seljaci, zakupnici, dnevničari, (Mt. 20,1). Konačno na kraju društvene skale bili su robovi, koji nisu bili u Palestini ni tako brojni, niti se s njima tako loše postupalo kao među Rimljanima. Robovi hebrejske krvi bili su sluge u kući, tj. služili su kroz utvrđeno razdoblje od šest godina. Strani robovi međutim spadali su u drugu kategoriju, i bili su pokretna imovina svojih gospodara. Općenito govoreći, njihovi hebrejski gospodari nisu s njima postupali tako blago kao sa hebrejskim robovima.
Pored onih koji su se bavili poljoprivredom, veliki dio stanovništva bavio se rukotvorinama. Bio je hebrejski ideal, da svaki čovjek bez obzira, kako visokog položaja, treba svoga sina naučiti radu i trgovini. Vodeći rabini starog doba bili su drvosječe, postolari, pekari, a jedan od njih bio je kopač bunara.
Hebrejska literatura spominje 40 raznih vrsta posla u Palestini u ovom razdoblju, među kojima su bili: krojači, graditelji, mlinari, mesari, brijači, kožari, mljekari, perači rublja, draguljari, tkači, lončari, bačvari, staklari, prepisivači i slikari. Bilo je također ribara, apotekara, ljekara, pčelara, peradara i pastira. Mnogi trgovci ne samo da su sami izrađivali svoju robu, nego su je i direktno prodavali, dok su drugi radili preko posrednika.
Trgovina je bila živa, ne samo sa domaćim proizvodima, nego i sa artiklima uvezenim izvana. U stvari, skoro polovina trgovine Palestine bavila se stranom robom. Hebrejski brodovi kojima su upravljali hebrejski mornari, nosili su veliki dio te trgovine. Trgovina je bila olakšana regularnim bankovnim sistemom, koji je omogućavao trgovcima da saobraćaju čekovima u udaljenim gradovima, kao što su bili Aleksandrija i Rim.
Većina poslova naravno vršila se ili razmjenom, ili direktnim plaćanjem. Dva novčana sistema bila su u Palestini u upotrebi: rimski i grčki. Oni su upotrebljavali svaki svoj novac.
Neki od ovog novca, naročito denar, izdala je rimska uprava, a drugi kao lepta, kovali su sami Hebreji. Prokuratori su također uticali na novčanu razmjenu u Palestini. Najveća novčana jedinica talent, nije bila u obliku novčanice, nego kao jedinica obračuna.
Za mjerenje vremena novozavjetni su Hebreji upotrebljavali svoj vlastiti stari kalendar. Pošto su živjeli u rimskom imperiju, bili su upoznati i sa rimskim kalendarom. Hebreji su otpočinjali dan od 24 sata sa zalaskom sunca, ali su sate računali od izlaska sunca. Kao što se vidi iz Mat. 20,1,3-6.8.12, radni dan otpočinjao je rano ujutro i završavao sa 12-tim satom. Tako je svijetli dio dana bio podijeljen u 12 jednakih dijelova ili sati, koji su očito varirali u dužini prema godišnjem dobu. Noć je bila podijeljena u “straže”. U Starom zavjetu bile su tri straže (Izl. 14:24; Sud. 7:19). Međutim, Novi zavjet upotrebljava rimski sistem, koji deli noćć u četiri straže (Mat. 14:25; Marko 6:48). Straže su bile poznate kao: Večer, ponoć, pijetlovi i jutro, a svaka je bila približno tri sata duga. Ovaj je ssustav bio u općoj upotrebi među Hebrejima u prvom stoljeću, kako to izvještava Flavije (Starine V. 6,5) i (XVIII. 9,6).
Opći jezik Palestine u prvom stoljeću bio je aramejski, kojim se uglavnom govorilo u babilonskom i perzijskom imperiju, a kojeg su Hebreji donijeli sa sobom na povratku iz ropstva. Pored aramejskog, mnogo se upotrebljavao u Palestini i grčki, kao rezultat stoljetnog utjecaja helenizma. Ovo se naročito odnosi na gradove Dekapolisa i druge helenističke gradove kao što je Seforis, glavni grad Galileje, koji se nalazio svega četiri milje od Isusovog doma u Nazaretu. Hebreji koji su se rodili van Palestine i vratili se u svoj zavičaj, uglavnom su govorili grčki.