Dodir je najpotpuniji oblik neke veze između dva bića. Izgovorene riječi ili napisana poruka jasno i precizno iznose naše namjere, ali ih “osjećamo” samo svojim ušima. Izgovorene riječi mogu biti blage i tople, ali ih ne ćutimo na svojemu licu.
Dodir prenosi poruku neposrednije nego ikoji drugi način komunikacije. Dodir može biti blag ili grub, hladan ili topao, zaštitnički ili prijeteći. Dodir uvijek svjedoči o nečijoj neposrednoj blizini, što, naravno, dobronamjerne ohrabruje, a zle užasava. Ovo uvodno razmišljanje o dodiru opisuje događanja u sadašnjosti.
Međutim, je li moguće dodirnuti nekoga tko je nekad živio, kao što je Isus, i doživljavati Njegov dodir? Istina, tada ćemo dodir promatrati u metaforičkom značenju, ali hoće li ta komunikacija biti ipak dovoljno stvarna da možemo dodirnuti Isusa zdravoga uma, smirenih osjećaja i na konkretan način? Je li moguće susresti Isusa, dodirnuti Ga i osjetiti Njegovu ruku ohrabrenja na našem ramenu bez uključivanja u nekakvo sumnjivo, mistično i nejasno ponašanje vjerskoga folklora? Prosudite sami.
Dodirnimo Isusa svojim umom
Čovjek je obdaren umom da promišlja. Međutim, Bog nije ugradio graničnike u našu pamet kako bismo razmišljali samo o lijepim i pozitivnim sadržajima, već nam je darovao slobodu jer samo slobodno biće može biti osoba. I upravo zbog te slobode razmišljanja nameće se potreba za moralnim obilježjem naših misli jer one mogu biti dobre i loše, što se mjeri konačnim rezultatom naše misaone aktivnosti ili djelom. Otuda i ocjena da netko misli i djeluje razborito i pozitivno, a netko površno i podlo. Na trajan i siguran način Isus dodiruje naš um kada nas potiče da razborito promislimo:
Ne gradi se kuća na pijesku, već na kamenom temelju (Matej 7,24-27); pogledajte ptice i promotrite poljske ljiljane i ne brinite se – jer ako se za njih Bog skrbi, koliko će više vama pribavljati što vam je potrebno (Matej 6,26-34). Gotovo cijelo 23. poglavlje Evanđelja po Mateju opisuje nedostatak zdravog prosuđivanja u pobožnosti onoga doba. Crkvenim vođama koji su od pobožnosti napravili unosan posao Isus kaže: “Što je više: zlato ili hram koji posvećuje zlato?”; “Slijepci! Što je više: žrtveni dar ili žrtvenik koji posvećuje žrtveni dar?”; “Slijepi vođe! Vi cijedite komarca a devu proždirete.” (redci 17,19,24) Čak je i Isusov bliski učenik Petar pao pod utjecaj farizejskih stavova u vezi s očekivanim Mesijom. Isus je znao da Petar mora mijenjati svoje misli te ga je stoga oštro ukorio: “Idi mi s očiju sotono – reče mu – jer tvoje misli nisu Božje već ljudske.” (Marko 8,32)
Ono što je mudri Salomon davno zapisao, danas je mjerljivo i fiziološki: “Bistar pogled razveseli srce i radosna vijest oživi kosti.” (Izreke 15,30) Stanje našega uma uvelike odlučuje o zdravlju našega tijela. Isti pisac ističe štetnost negativnih raspoloženja: “Mirno je srce život tijelu, a ljubomora je gnjilež u kostima.” (Izreke 14,30) “Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti.”(Izreke 17,22)
Na upit učitelja Zakona o pobožnosti koja baštini vječni život, Isus je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Luka 10,27) Dodirivati Isusa i nije tako nestvarno kada nastojimo dosegnuti njegov ideal uporabom zdravog razuma koji nas uvijek uvodi u neki pozitivni doživljaj.
Dodirnimo Isusa srcem
U ovome smislu srce nije najsavršenija i najvažnija mišićna pumpa na svijetu, već tim izrazom Biblija opisuje najdublje i najosjetljivije središte našeg bića koje upravlja našom voljom i raspoloženjima. Najučestaliji vanjski pokazatelji stanja našega srca jesu suze kada žalimo i osmijeh kada se radujemo. Kako dodirnuti Isusa na taj način – suzama i osmijehom? Jednostavno, plačimo kako je On plakao i radujmo se onome što je Njega veselilo.
Na Lazarovu grobu Isus je plakao zbog Lazara, ali još više zbog žalitelja za pokojnikom koji kao da nisu shvaćali da je među njima Onaj koji je “uskrsnuće i život” (Ivan 11,25.33). Isus je kroz suze žalio zbog duhovnih propusta stanovnika grada Jeruzalema: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Matej 23,37) Nakon posljednje večere sa svojim učenicima, dok su se učenici mjerkali među sobom tko će biti veći a Juda izišao u noć da dovrši svoj izdajnički plan, Isusa je spopala žalost i tjeskoba te je jedva izustio: “žalosna je duša moja do smrti.” (Matej 26,38) Isus je bio shrvan tugom jer je ostao sam iako su se učenici tiskali oko Njega. Umjesto da zahvaljuju svojemu Učitelju zbog toga što podnosi stradanje koje su oni zaslužili i teret njihova grijeha, učenici su se bavili sobom i svojim sitnim karijerističkim temama. Isus je bio žalostan zbog njihove duhovne sljepoće. Ne dodirujemo li i mi Isusa srcem kada žalimo zbog nevjere, propuštanja dobrih prilika i duhovne neosjetljivosti? Nisu li takvi doživljaji u našem životu dovoljno stvarni da bismo mogli osjetiti Isusovu bol i onda se, naravno, moliti za nezahvalnike i svoje neprijatelje?
Iako se Isus veselio na “klasičan” način kad je na početku svojeg javnog djelovanja sudjelovao u višednevnoj svadbenoj radosti u Kani Galilejskoj, a nalazimo Ga i kasnije na raznim prijemima, Njegova je najveća radost bila odsutnost nevjere, žalosti i patnje. “Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju izgubljenu ovcu! Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika…” (Luka 15,6-7) “Da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.” (Luka 15,23) Isusova misija odisala je radošću i zato je i nazivamo Evanđeljem. U nazaretskoj sinagogi Isus je javno iznio program svojega rada: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima, i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Božje.” (Luka 4,18-19) Dakle, propovijedati Evanđelje životom ne znači ništa drugo doli dodirivati Isusa srcem.
Dodirnimo Isusa svojim djelom
Govoriti je krasno i potrebno. “Riječi kazane u pravo vrijeme, zlatne su jabuke u srebrnim posudama.” (Izreke 25,11) Međutim, “neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca” (Matej 7,21). Sve što je Isus učinio za čovjeka od stvaranja preko utjelovljenja, življenja s nama, umiranja, uskrsnuća te ponovnog dolaska nazivamo Djelom Božjim (Opus Dei). Sam je Isus rekao: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kada nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu vidjelo sam svijeta.” (Ivan 9,4-5) Nije Isus samo liječio, tješio i dijelio svoj obrok s gladnima; On je znao nahraniti tisuće gladnih i to pravom hranom – kruhom i ribom. (Vidi Matej 14,13-21; 15,32-39) Napokon, nije li sam Isus upućivao na humanitarno djelovanje koje je na kraju vremena lozinka i zaštitni znak poznanstva s Njim. “Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni … Zaista, kažem vam, meni ste učinili, koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće.” (Matej 25,35-40) Naravno, dobro djelo u ime Kristovo vrijedi samo u onoj mjeri u kojoj je učinjeno u dobroj namjeri i čiste savjesti.
Bilo bi uistinu cinično govoriti lijepe riječi o Isusu, blagoslivljati Njegovim blagoslovom potrebite i ništa konkretno ne učiniti za njih. Dodirivati Isusa svojim djelom stoga ne znači ništa drugo nego pomagati onako kako je On pomagao i činiti dobro svim svojim bližnjima.
Magična veza
Ovako vrijedi dodirnuti Isusa. U ovakvome susretu cijelo čovjekovo biće postaje svježije i zdravije. Poznanstvo s Isusom mijenja čovjeka na bolje, a ta magična veza postaje nepresušni izvor duhovne snage i hrabrosti. Usred brojnih motiva, naputaka, nasrtljivih trendova i prisila današnjice nije lako stati na stranu onoga što je pravo i ustrajati u tome.
Zamijetili ste, dragi čitatelji, da nismo ni spomenuli svete predmete čudnovatih duhovnih moći. O nikakvim svetim ostacima nije bilo riječi jer nas Biblija i ne uči o nekoj njihovoj čudotvornoj sili. Za ostvarenje istinske i zdrave pobožnosti nije nam potrebna neka tajnovita i mistična formula. Čemu doticati neki “sveti” predmet kao da nam on može zdravo i trajno mijenjati razum i motivirati našu volju? Iskrenoj i praktičnoj duhovnosti ne treba originalno platno u koje je Isus kod svojega ukopa bio umotan, već haljina Njegove pravednosti kako se ne bismo ponijeli svojom dobrotom. Ostaci križa na kojem je Isus ubijen nemaju mjesta u našoj svakodnevici, ali uzeti svoj križ dragovoljno i nositi ga dok pobjeđujemo zlo dobrim ima puno smisla. Ideja o svetoj posudi ili kaležu iz kojeg je Isus pio prigodom posljednje večere (sveti gral) i za kojim se stoljećima traga, šteti zdravoj duhovnosti jer odvraća našu pozornost od praktičnih i neposrednih izazova u životu. Za duhovnost nije bitno posjedovati tu originalnu čašu, već ispiti životnu čašu kao što su je ispili sinovi Zebedejevi. (Vidi, Matej 20, 20-28)
Nije ni čudo što filmski redatelji vole izabrati takvu navodnu tajnu i od nje načiniti filmski triler kao što je Da Vincijev kod. Čak ako je taj sveti gral iz spomenutog filma potomstvo Marije Magdalene koje seže do naših dana, ova nebiblijska zamisao prepuna je fantastike i fikcije i ne može zamijeniti Isusa u našem duhovnom iskustvu. Zapravo, ne postoji neko stvoreno biće u svemiru koje može zauzeti Isusovo mjesto u našem životu. Jedino jamstvo i izvor svakog trajnog dobra jest naslanjati se na Isusa svojim umom, srcem i djelom. Molitva apostola Pavla za vjernike u Solunu vrijedi i za nas danas: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1. Solunjanima 5,23)
Dragutin Matak