Zbog cjelokupnog napretka na područjima psihologije i društvenih znanosti, u današnje vrijeme razumijemo mnogo više toga o ljudskom ponašanju. Pojam grijeha neki smatraju staromodnom, čak i opasnom zamisli.
U takvom svijetu mnogi se pitaju: Je li Isus još uvijek bitan? Što god mislili o kršćanima, ipak ne biste voljeli svijet bez Isusa, a evo i razloga zbog kojih je Isus još uvijek važan: njegov život i učenje posijali su sjeme koje je urodilo preokretom u načinu razmišljanja. Koja je zamisao u pitanju?
Zlatno pravilo
Započnimo sa zlatnim pravilom: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.“ (Matej 7,12). Istina je da su mnoge kulture još prije Isusa izrazile varijacije ovog načela u niječnom obliku, a što mnogi nazivaju srebrnim pravilom: „Ne činite drugima ono što ne želite da oni čine vama.“ Ponovno izreći ovo načelo u potvrdnom obliku nama izgleda jednostavno, no tisućama godina to nitko nije učinio.
Ova jednostavna promjena naglaska čini veliku razliku. Niječan oblik jednostavno zabranjuje uzrokovanje boli ili neugode drugoj osobi. No, zlatno pravilo izriče potvrdnu obvezu djelotvornog nastojanja na radosti i dobrobiti drugih ljudi. Kao što je to slučaj kod mnogih snažnih zamisli, tako i značenje i posljedice zlatnog pravila sežu mnogo dalje od onoga što se na prvi pogled čini.
Isus je ovo načelo primijenio u izvještaju o milostivom Samarijancu. U to vrijeme Židovi su Samarijance gledali vrlo nepovjerljivo, a išli su čak tako daleko da su ih smatrali „nečistima“ i duhovno zagađenima. Srebrno pravilo bi samo spriječilo Samarijanca u dometanju nesreće na žrtvinu patnju. No, Isus prikazuje Samarijanca koji pokazuje zlatno pravilo.
On spašava Židova koji je bio žrtva nasilnika, čineći za nesretnog čovjeka ono što bi sam želio da mu bude učinjeno u sličnim okolnostima. Samarijanac se nije mogao nadati da bi mu, bolesnom ili ranjenom, Židov u zbilji ukazao pomoć. No, to nije bilo važno. Zlatno pravilo svima propisuje dužnost djelatnog nastojanja na dobru drugih, pa tako i onih koji nas mrze. U svojoj propovijedi na gori Isus ovo još proširuje: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone“ (Matej 5,44).
Rasne predrasude
Činjenica da je u ovoj pripovijesti govorio o Samarijancu pokazuje kako je Isus u svojem životu i učenju korjenito mijenjao način na koji mi gledamo na stvari. Isus je u ovoj pripovijesti, prikazujući zlatno pravilo, naveo Židove da u omrznutim Samarijancima vide svoje bližnje, one koji zaslužuju njihovo poštovanje. Stoga zlatno pravilo udara u korijen rasnih predrasuda, navodeći nas da one prema kojima imamo predrasude promatramo kao sebi slične. No, tu nije kraj.
Evanđelje po Ivanu bilježi Isusov susret sa ženom Samarijankom skandalozne reputacije, na zdencu u blizini grada Sihara (Ivan 4,4-38). Umjesto pokazivanja prijezira Isus joj je dao jedinstvenu čast: postala je prva osoba kojoj se otkrio kao Mesija. Čast i suprotnost časti naglašuju se stoga što se u prethodnom poglavlju Isus susreo s Nikodemom, članom Sanhedrina i istaknutim židovskim vođom. Isus Nikodemu nije rekao da je Mesija, a ženi Samarijanki je otkrio ovu značajnu objavu!
U još jednom dramatičnom susretu pri kojemu je žena Kananejka zatražila ozdravljenje svoje kćeri, Isus je najprije namjerno izrekao predrasudu koju su njegovi učenici zasigurno osjećali. No onda je, kako bi pokazao sveopću primjenu zlatnog pravila, ispunio ženin zahtjev i pohvalio njezinu vjeru. Ako su Židovi u Isusovo vrijeme
ikoga prezirali više no Samarijance, onda je to bila osvajačka rimska vojska. No ipak, kada je rimski stotnik zamolio za izlječenje svoga sluge, Isus nije samo izliječio njegova slugu, već je pohvalio vojnikovu uzornu vjeru, objavljujući kako tolike vjere nije našao ni u koga u Izraelu (Matej 8,10).
Položaj žena u društvu
Isusovo postupanje prema ženama također je položilo nove temelje. Već smo spomenuli dvije žene, k tome još i strankinje, prema kojima je Isus pokazao nešto što je tada bilo vrlo neuobičajen izraz poštovanja. No istražit ćemo još tri Isusova susreta sa ženama. Prvi je bio susret sa ženom uhvaćenom u preljubu (Ivan 8,1-11). Kada se skupina muškaraca udružila u javno sramoćenje nesretne žene, umjesto da osudi ženu, Isus je upravo muškarce držao odgovornima za njihovo ponašanje, što ih je nagnalo na povlačenje. Drugi susret uključuje ženu, vjerojatno istu, koja je mirisom oprala Isusova stopala. I tada je bila izložena sramoćenju, ali ovaj put zbog rasipanja novca koji se mogao potrošiti na siromahe. No, Isus je stao u njezinu obranu. Isusovo ponašanje se u oba slučaja smatralo skandaloznim.
Sva četiri evanđelja potvrđuju kako je u posljednjem događaju Isus udijelio Mariji Magdaleni prednost da ostalim učenicima obznani njegovo uskrsnuće. Zbog toga nju ponekad nazivaju „apostolom apostolima“. Ponavljamo, što god mislili o Isusovim tvrdnjama, ove slike pokazuju uzvisivanje položaja žene, što je za ljude onog vremena
bilo vrlo čudno.
Robovanje
Često čujemo kritičare kršćanstva koji naglašuju kako Biblija nigdje jasno ne osuđuje ropstvo, već se, naprotiv, čini kako ga odobrava. I dok je ova optužba tehnički ispravna, takvi kritičari propuštaju razumjeti kako bi se osuđivanje robovlasništva smatralo apsurdom i izdajom, budući da je Rimsko Carstvo ovisilo o robovskom radu. Što se tiče mišljenja ljudi ondašnjeg vremena, robovanje je za njih oduvijek postojalo. Tako Enuma Elish, babilonski mit o stvaranju, kaže kako je Marduk stvorio ljudska bića kao robove bogova. Stari narodi su, prema tome, ropstvo smatrali ugrađenim u samo tkivo stvarnosti, poput gravitacije.
Međutim, Isusov život i učenje ipak su posijali sjeme koje je potkopalo ropstvo i dovelo do njegova konačnog ukidanja. Kada se Isus izjednačio s „najmanjima“ to je zasigurno uključivalo i robove. Sve ono što je Isus pokazivao životom i što je naučavao, to je Pavao ovako pojasnio: „Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog; jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu“ (Galaćanima 3,28). A Pavao je poticao Filemona na prihvaćanje povratka svog odbjeglog roba Onezima, no neka mu bude „ne više kao rob, nego više od roba, kao dragi brat“ (Filemon 1,16). Ljudska se bića mijenjaju vrlo polako, osobito kada je u pitanju nešto što smatraju bitnim za svoj napredak, a ljudska srca mogu biti vrlo tvrda. No, na duge staze, nakon Isusova i Pavlova učenja ropstvo jednostavno nije moglo preživjeti.
Skrb za bolesne i potrebite
U današnje vrijeme smatramo normalnom svoju dužnost pomaganja onima koji su manje sretni od nas. No, u stara vremena su siromašni i bolesni smatrani žrtvama božanskog gnjeva, pa nitko nije želio posredovati u njihovu korist kako na sebe ne bi navukao Božju srdžbu. Čak su i učenici, iako su živjeli u židovskoj kulturi koja je propovijedala skrb prema nesretnima, bili žrtve ovakvog načina razmišljanja. Pri susretu s čovjekom koji je bio slijep od rođenja pitali su Isusa tko je sagriješio, slijepac ili njegovi roditelji (Ivan 9,1-2). Isus nije samo ispravio njihovo mišljenje, već je išao i dalje objavljujući kako onaj tko nahrani gladnoga, napoji žednoga, obuče gologa ili posjeti nekoga u zatvoru, kao da je te iste stvari učinio za njega – za samoga Isusa! (Matej 25,40).
Odvojenost crkve od države
U starim su kulturama vjera i politika bile jedno. Faraon je tvrdio da je sin egipatskog boga Sunca, boga Ra. Rimski imperatori su tvrdili da su bogovi. Oslanjajući se na ovu zamisao, farizeji su Isusu postavili zamku (Matej 22,15-22). Upitali su ga trebaju li plaćati porez ili ne. Ako kaže da trebaju, optužit će ga za obožavanje Cezara i sramoćenje hebrejskog Boga. Ako kaže ne, optužit će ga za izdaju Rima. Tu istu optužbu na kraju su i uporabili kako bi nagovorili Pilata da im dopusti da pogube Isusa. „Dobili“ su ga u svakom slučaju.
No, Isus je odgovorio načelom koje je zauvijek odvojilo različita područja vjere i politike, crkve i države. Zamjećujući da kovanice namijenjene plaćanju poreza nose Cezarov lik, rekao je: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (redak 21). Iako su farizeji pokazali divljenje, nikome nije palo na um kako zahtjevi, potrebe te vlast crkve i države mogu biti odvojeni, kako se mogu jedni od drugih razlikovati, te kako domoljublje i svetost nisu jedno te isto.
Protivljenje rasnim predrasudama, uzdizanje položaja žene, potkopavanje ropstva, skrb za potrebite, odvojenost crkve od države smatramo tek nedavnim postignućima. No, ona su utemeljena u Isusovu životu i učenjima. Ne morate ga smatrati božanskim bićem kako biste prepoznali ove učinke njegova učenja. No, što ako je doista bio, i jest, ono što je tvrdio da jest?
Bog ljubavi
Čujemo kako današnji ljudi kažu: „Ja ne mogu vjerovati u Boga koji…“, i onda spominju nešto okrutno ili nepravedno što se dogodilo. Bilo bi potpuno smisleno ovakvu kritiku uputiti svojedobnoj poganskoj kulturi, budući da su bogovi starih naroda bili zahtjevni, nepredvidljivi i okrutni. No, Isus je stalno naučavao kako je Bog pun ljubavi i dobar. Biblija tvrdi kako je Isus bio (i jest) vidljiv, od krvi i mesa, prikaz samoga Boga (Ivan 1,14), te kako vidjeti Isusa znači vidjeti tko je Bog i što On čini (Ivan 14,9). Isusov život i učenje otkrivaju Boga koji je ljubav (1. Ivanova 4,8), Boga koji zbog nas pati (Izaija 53,4-6) i s nama tuguje.
Ako su Isusove tvrdnje istinite, onda je On prihvatio i iskusio smrt kako bi je pobijedio, i svima nudi mogućnost vječnog života.
Da, u svijetu koji nas okružuje još uvijek vidimo patnju, okrutnost i pokvarenost. Ponekad religiozni ljudi učine strašne zločine u ime religije. Vidimo kako još uvijek postoje mjesta gdje su rasne predrasude uobičajene i prihvaćene, gdje su žene svedene na razinu vlasništva, gdje ropstvo i dalje otvoreno postoji, gdje se crkva i država udružuju u pritiscima na savjest, gdje su potrebiti meta izrugivanja namjesto samilosti. No, povijest nam govori kako Isusov život i učenje ljude čini svjesnima koliko su ove stvari zle i kako nisu neizbježne, te da je moguće promijeniti vlastite stavove i djela. Sama po sebi ova svjesnost predstavlja veliki napredak u ljudskoj misli. Znamo koliko je teško iskorijeniti mnoge zle stavove i djela, no Isus nam je obećao pomoći u bitci protiv ovih zala. Obećao je da će ona jednoga dana doći svome kraju.
Nadalje, Isus je pobijedio smrt, koja je najgore zlo, i obećava nam vječni život u zemlji gdje zla više neće biti. Ovo su razlozi zbog kojih je Isus danas Isus jako važan, važniji no ikad prije.
Ed Dickerson