Richard M. Davidson
Povijest biblijske hermeneutike moramo započeti s načinom na koji sami biblijski pisci tumače prethodno Pismo. Vidjeli smo da kasniji starozavjetni pisci pozivaju Izrael da se vrati poslušnosti mjerilu Božjeg otkrivenja u Tori. Novozavjetni pisci u svojoj hermeneutici nisu uzimali Stari zavjet iz konteksta, nego su, slijedeći Isusov primjer, starozavjetne ulomke vidjeli u svjetlosti njihovog šireg kanonskog konteksta. Tako su prikazali zdrav hermeneutički primjer koji treba oponašati.
Rana židovska biblijska hermeneutika
U svojoj disertaciji David Instone Brewer analizirao je sve postojeće spise književnika koji su prethodili rabinskom razdoblju (70. po Kr.). On zaključuje: “Prethodnici rabina prije 70. godine nisu tumačili Pisma izvan njihova konteksta, nisu u Pismu tražili drugo značenje osim vidljivoga i nisu mijenjali tekst da bi odgovarao njihovom tumačnju, premda su sve to činili kasniji rabini.” (Brewer, 1) Odnos ovih ranih književnika prema Svetome pismu može se sažeti u pet točaka: (1) Pismo je potpuno dosljedno sebi, (2) svaka je pojedinost značajna, (3) Pismo se mora tumačiti u skladu s kontekstom, (4) u Pismu nema drugostepenih značenja i (5) postoji samo jedan vjerodostojan oblik hebrejskog teksta Pisma.
Da bi mogli vjerno tumačiti Pisma, tradicija ovih književnika razvila je pravila tumačenja koja su lijepo formulirana u sedam hermeneutskih Hilelovih pravila (umro oko 10. po Kr.). Niz ovih pravila primijenjeno je u Novom zavjetu.
Kasnije su rabini, poslije 70. godine po Kr. nastavili s pešat ili s “jasnim, doslovnim” tumačenjem Pisma, ali su ga počeli miješati sa íod ili s “tajnim, alegoričkim” pristupom. Trinaest pravila rabina Išmaela ben Eliše (prva polovica drugog stoljeća po Kr.) dala su poticaj razvoju midraške metode (od deruš, “pretraženo”) da objasni židovski Halakah (građanski i religiozni zakon). U ovu je metodu spadalo ukrašavanje teksta koje je odstupalo od njegovog jasnog značenja. Trideset i dva pravila rabina Eliezera ben Yose (drugo stoljeće po Kr.) upotrijebljeno je u tumačenju Haggade (popularnih homilija). U ova kasnija pravila uključeni su načini tumačenja u kojima se ukrašavalo biblijski tekst i odstupalo od njegovog jasnog značenja. Kasniji rabini nalazili su u jednom običnom tekstu mnogostruko značenje: jasno značenje, nagovještaj koji je ukazivao na skriveno značenje, drugostepeno ili alegorično mišljenje i mistično značenje skriveno u slovima.
Nisu se svi egzegetičari prije 70. godine zadržavali na doslovnom značenju teksta. U esenskoj zajednici u Kumranu, vođu zajednice, Učitelja pravednosti, smatrali su nadahnutim tumačem proroka; on je objašnjavao kako se “misterije” proročkih ulomaka odnose na njegovu eshatološku zajednicu. Ova je karakteristična hermeneutika bila poznata kao razpešer, “tumačenje misterija”. Prema dostupnim primjercima kumranskog raz pešer-a bilo je tipično citirati neki biblijski ulomak, kojemu bi slijedile riječi “to znači” ili “njegov je pešer” i striktno poistovjećivanje esenske zajednice s biblijskim tekstom.
Putem atomističkog tumačenja svake fraze, riječi pa čak i dijela riječi u proročkim spisima, sve je bilo urađeno tako da se odnosi na kumransku zajednicu. Smatralo se da su proroci napisali zagonetke ili kriptograme za doba eshatološkog ispunjenja za koje su ljudi u Kumranu smatrali da je već u tijeku.
Predaja izvanbiblijskih pisaca – Filo Aleksandrijski
Židovski znanstvenik Filo (prvo stoljeće po Kr.) popularizirao je alegorijski pristup Pismu. Njegov je rad bio zasnovan na Platonovom modelu stvarnosti u kojem je inferniorniji, prolazni svijet osjetila bio odraz superiornijeg svijeta vječnih ideja. U svom alegorijskom pristupu Pismu, kad god bi u nekom biblijskom tekstu bilo teškoća, on bi doslovni smisao zamijenio alegorijskim. Doslovni smisao je bio povijesna ljuštura koja je trebalo ukloniti da bi se doprlo do jezgre, skrivenog duhovnog značenja.
Osnovna Filova hermeneutička pretpostavka bila je da je tumač nadahnut kao i biblijski pisac. Stoga je tumač konačni arbitar alegorijskog značenja teksta. Ako se tekst ne uklapa u preovlađujući svjetonazor, tumač je dužan tekst reinterpretirati. Konačni autoritet nije Pismo već tumačeva subjektivna i nadahnuta mašta.
Ranokršćanska hermeneutika
1. Rani kršćanski oci
Nekoliko je ranih crkvenih otaca poznato po uvođenju ili predlaganju posebnih hermeneutskih pristupa. Krivovjerac Marcion doveo je do pojave hermeneutike koja se razvila tijekom prvih godina drugog stoljeća, kad je odbacio Stari zavjet kao Pismo koje nije obvezno za kršćane. Razvio je dualizam zakona-milosti, u kojem je Stari zavjet predstavljao sliku zakona, osvete, mržnje i srdžbe, dok je Novi zavjet prikazivao milost i ljubav. Ovaj je koncept primijenjen čak i na Novi zavjet: samo je Lukino evanđelje smatrano pravim, dok su ostali dijelovi Novog zavjeta odbačeni. Mnogi od ranih crkvenih otaca pisali su protiv Marcionovog krivovjerja.
Lyonski biskup Irenej (oko 130.–200.) primijenio je u obrani ortodoksne kršćanske doktrine načelo “pravilo vjere”. Njegovo pravilo vjere bila je predaja sačuvana u crkvama. Tako je postao ocem autoritativne egzegeze. Konačno mjerilo više nije bilo samo Sveto pismo, već Pismo kako su ga protumačili crkveni autoriteti. Nekako u isto vrijeme je Tertulijan (oko 160.–oko 240.) upotrijebio tipologiju da obrani jedinstvo Pisma, premda je njegov tipološki tekst ponekad bio samo alegorija.
2. Aleksandrijska hermeneutika
U hermeneutskoj školi Aleksandrije, počevši s Klementom (umro 215.), Filoov alegoziram je “kršten u Krista”. Klement je razvio pet osjetila Pisma: povijesno, doktrinarno, proročko, filozofsko i mistično. Origen Aleksandrijski (185.–254.) je tvrdio da tekst Pisma ima tri značenja po uzoru na analogiju s trostrukom čovjekovom naravi: (1) tjelesno ili doslovno značenje koje je najmanje važno; (2) psihičko ili moralno (etičko) značenje i (3) duhovno ili alegorijsko-mistično značenje koje je najvažnije i dostupno samo najzrelijim tumačima. Prema ovom trostrukom gledištu, izgrađenom na Platonovom i Filoovom dualizmu, trebalo je ukloniti povijesnu ljusku da bi se stiglo do alegorijske srži.
3. Antiohijska hermeneutika
Nasuprot aleksandrijske alegorijske škole, tumači u Antiohiji nastojali su podržati doslovan, književno-povijesni smisao Pisma. Predstavljena od egzegeta kao što je bio Teodor iz Mopsuestije (umro 428.) i popularizirana propovjednikom Hrizostomom (347.–407.), antiohijska hermeneutika se temeljila na osnovnim pretpostavkama koja su iznesena u ovom članku. Njezina egzegeza zapravo je slijedila iste smjernice kao što su one kojima su se služili biblijski pisci pri svom tumačenju ranije napisanih Pisama.
Srednjovjekovna hermeneutika
Na nesreću, antiohijsku je hermeneutiku nadvladao i na kraju službeno uklonio alegorijski pristup što ga je popularizirala aleksandrijska škola. Ivan Kasijan (lat. Johannes Cassianus, umro 425.) proširio je Origenova tri gledišta Pisma na četiri: (1) povijesno (doslovno značenje); (2) tropološko (moralno značenje, od tropos [način života], (3) alegorijsko (mitološko ili kristološko) i (4) anagogijsko (eshatološko ili nebesko, od anago, “dovesti do”). Punih tisuću godina je u Rimokatoličkoj crkvi vladala quadriga (“četveropreg” alegorijske metode). Međutim, uvijek je bilo onih koji su, unatoč progonstvu, prihvaćali potpun i jedini autoritet Pisma u njegovom doslovnom i literarnom smislu.
Hermeneutika reformacije i povijesno-gramatička metoda
Za vrijeme Reformacije u šesnaestom stoljeću tumači su odbacili alegorijsko tumačenje Pisma. Postupno je Martin Luther napustio “vožnju” quadrigom po Bibliji i pozvao na razumijevanje njegova jasna značenja. U svojim Razgovorima za stolom 5285 prisjeća se da je bio stručnjak alegorizaciji Svetog pisma, a sada je njegova najveća sposobnost bila “dati doslovni, jednostavni smisao Pisma, iz kojega dolazi sila, život, utjeha i uputa”.
Luther je razvio četiri načela tumačenja Svetog pisma. Prvo je bilo sola scriptura, “samo Biblija”, kao konačni autoritet nad predajom i ljudskom filozofijom. Naravno, ovo biblijsko načelo nije izmislio Luther, već ga je snažno primijenio. Sola scriptura, zajedno sa sola fide (samo vjerom) i sola gratia (samo milošću), postali su lozinka Reformacije.
Lutherovo drugo hermeneutsko načelo bilo je “Pismo je svoj vlastiti tumač” (scriptura sui ipsius interpres) , koje također ima čvrst biblijski temelj. Luther je kao ključ tumačenja Svetog pisma odbacio filozofiju, kao i patrističko tumačenje i eklezijastičko učenje autoriteta.
Treće, Luther je također primijenio ono što je postalo poznato kao kristocentrično načelo. Njegova ključna fraza je glasila “što tjera Kristu” (was Christum treibet). Što je počelo kao pohvalan pothvat da se vidi kako Pismo ukazuje, potiče i tjera Kristu, postalo je opasno kad je Luther zaključio da Kristu ne tjera cijelo Sveto pismo. To ga je navelo da je neke dijelove Pisma počeo smatrati manje važnima od drugih. Uz kristocentrično načelo bilo je i četvrto: dualizam između slova i duha (zakon i evanđelje, djela i milost). Veliki dio Starog zavjeta smatrao je slovom, a veliki dio Novoga duhom, premda u Novom zavjetu nije sve bilo evanđelje niti je u Starome sve bilo zakon. Oba ova posljednja načela niječu načelo potpunosti Pisma (tota scriptura) i vode u subjektivizam. Na kraju ispada da tumačevo vlastito iskustvo postaje mjerilom.
Svi su drugi reformatori prihvatili prva dva Lutherova načela, uključujući i Zwinglija, Calvina i anabaptiste. Ovi su reformatori dosljedno uzdizali Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo istine, i nastojali da Pismo, namjesto predaje ili skolastičke filozofije, tumači Pismo.
Biblijska načela tumačenja što su ih reformatori ponovno otkrili, zajedno s napretkom u tekstualnoj i povijesno-gramatičkoj analizi renesanse (Erazmo i drugi), dovele su do robusne protestantske hermeneutike koja je ostala do danas i postala poznata kao povijesno-gramatičko-književno-teološki pristup ili (ukratko) gramatičko-povijesna ili povijesno-biblijska metoda. Ova metoda imala je sposobne promicatelje od vremena Reformacije, uključujući i egzegetske divove devetnaestog stoljeća kao što su Ernst Hengstenberg i Franz Delitzsch. Danas je to pristup kojim se služe konzervativni evangelički znanstvenici.