Otkrivenje 7. poglavlje opisuje prizor konačnog zajedništva: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.“ (Redak 9.) Cijeli svemir je okupljen da slavi Janjetovu pobjedu.
A onda se pogled usredotočuje na mnoštvo. „Tko su ovi“, pita jedan od starješina. U odgovoru nema spominjanja nacionalnosti, spola, statusa, plemena, kasti ili bilo kakvih ograničenja na koje smo navikli. Odgovor je jednostavan ali značajan: To su oni koji su „oprali (su) haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“. (Redak 14.)
Oprani u Janjetovoj krvi je sidrište kršćanskog jedinstva. Tko god šteti tom jedinstvu koristeći neko drugo sredstvo da odredit ljudskost, dostojanstvo ili zajedništvo, nije kršćanin. Neki mogu izrabljivati druge ili tlačiti čitave skupine koristeći se taktikama rasizma, spola, ekonomije, kaste, religije ili boje kože, ali kršćani to ne mogu i ne smiju.
Kršćanski pristup ljudskim odnosima ne zasniva se na onome što ljudi mogu ostvariti, već na onome što je Bog odredio. A što je Bog odredio za ljudske odnose prikazano je u prvom poglavlju Biblije: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1,27.)
Kako mogu kršćani, tvrdeći da im je podrijetlo zahvaljujući Božjem stvaranju zajedničko, tvrditi da je netko superiorniji od drugoga i uništavati mogućnost općeg zajedništva? Kako možemo svetkovati subotu kao uspomenu na Božja stvaralačka djela, a onda nijekati istovjetnost ljudskog roda?
U razdoblju nakon pada grijeh je oštetio Božju sliku i izazvao otuđenost ne samo između Boga i ljudi, već i među ljudima. Grijeh je negativno isticao boju kože, spol, kastu, nacionalnost, vjeru ili pleme. Ali ako želimo prihvatiti Boga kao Stvoritelja, onda moramo odbaciti ove razlike i potvrditi zajedništvo čovječanstva u Božjoj slici.
Bog nije ostavio čovječanstvo bez djelotvornog lijeka za takvu podijeljenost. „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.“ (Gal 4,4.5.) Sin je došao da nas sve učini sinovima i kćerima, dajući nam zajedničku prednost da pristupamo Bogu kao našem „Ocu“, a jedni drugima kao brat i sestra.
Božji nalog za jedinstvom Njegovog naroda nigdje u Svetom pismu nije tako snažno zastupljen kao u Pavlovoj poslanici Efežanima. U njoj Pavao razmatra čudo prirode Crkve, koja se sastojala od Židova i pogana, Azijaca i Europejaca, robova i slobodnjaka – što su sve simboli poremećenog svijeta koji se treba obnoviti zajedništvom u Kristu. Apostol zna da je Čovjek s križa razvalio „razdvojni zid svojim tijelom“ (Ef 2,14 – Šarić). Ova povijesna i ostvarena istina izaziva u njemu neopisivu radost.
U izuzetnom zaključku drugog poglavlja, Pavao poziva za svjedoke imena Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetoga Duha kao arhitekte čudesnog jedinstva koje treba obilježavati kršćansku crkvu, sastavljenu od ljudi svih nijansi boje kože. Pavao to jedinstvo naziva „otajstvom“ (tajnom) i ovu riječ koristi šest puta da naglasi njenu božansku narav: Efežanima 1,9; 3,3.4.9; 5,32; 6,19.
Začeta u Božjem umu, dovršena Kristovom službom pomirenja, osnažena u svakome srcu djelovanjem Svetoga Duha, ova tajna novog čovječanstva bez ikakvih zidova koji bi ih dijelili je prednost i smisao kršćanstva.
John M. Fowler