Kristova smrt nije bila primisao ili slučaj, već ostvarenje određene namjere u vezi s utjelovljenjem. Evanđelja bilježe izreke koje potvrđuju da je ova činjenica bila prisutna u Kristovom umu već na samom početku Njegove službe. Tragični ton koji čujemo gotovo na samom početku četvrtog Evanđelja (Iv 3,14.15) nalazi potvrdu u sinoptičkim izvještajima (Mt 9,15; Mk 2,19.20; Lk 5,34.35). Čim su Ga učenici priznali kao Krista iz proroštva (Mk 8,29), Isus je njihovu pažnju usmjerio na ono što je smatrao pravim obilježjem svoje zadaće, naime “da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana” (Mk 8,31; usp. Mt 16,21).
Tu je bila jasno prikazana spasiteljska svrha te smrti. Najistaknutija između njegovih izreka je izjava da “nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih” (Mt 20,28; Mk 10,45). Dok su prva dva Evanđelja gotovo paralelna u svojim izvještajima o uspostavi Posljednje večere (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25), na Markovo: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se proljeva za sve” (Mk 14,24), Matej dodaje riječi “za oproštenje grijeha” (Mt 26,28). U Matejevom dodatku Isus daje teološko tumačenje smrti koja Ga čeka.
Za Isusa su Njegovu smrt i događaje vezane uz nju prorekli starozavjetni proroci, i oni su bili dio božanskog plana (Mt 26,54.56; Lk 22,37 = Iz 53,12; Luka 24,44; Iv 17,12 = Ps 41,10), kojeg je On predosjećao i prihvatio. On je svojevoljno dao svoj život; nitko Mu ga nije oduzimao. Do kraja imao je vlast dati ga i vlast ponovno ga uzeti (Iv 10,17.18; usp. Mt 26,53)…
Ne treba iznenaditi da su, nasuprot onoj kod običnih ljudskih bića, Kristova smrt kao i Njegov život od najveće važnosti. Ona je vrhunac sva četiri Evanđelja. Ivan, na primjer, posvećuje dvanaest od svojih poglavlja Kristovoj javnoj službi, a devet događajima koji opisuju Njegovo stradanje – Kristovo stradanje između noći na Posljednjoj večeri i Njegove smrti i uskrsnuća. Matej posvećuje četvrtinu svog Evanđelja posljednjem tjednu Kristove službe, Marko oko jedne trećine, a Luka više od jedne petine. Križ zauzima središnje mjesto u Evanđeljima; on je predviđen da bude vrhunac njihovog izvještaja.
Smrt razapinjanjem bila je krvava i okrutna, užasno zastrašujuća, posebno za Židove u prvom stoljeću. Ona ih je podsjećala da je obješeni za stablo bio Božje prokletstvo (Pnz 21,22.23). No upravo je ovaj omrznuti križ bio središte Isusove zadaće i Božjeg plana. Ivan u njemu vidi događaj spasavanja svijeta (usp Iv 3,13.14; 12,32); zato što je na kraju života posvećenog Ocu otišao u smrt nedužno, dragovoljno i sukladno volji svog Oca. Isusova smrt ima beskonačna svojstva pomirenja.
U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve što je trebalo učiniti, On je učinio…
Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi “prebivaju u tami” (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), “otuđeni od Božjeg života” (Ef 4,18), “otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima” (Kol 1,21) i “bez Boga u ovom svijetu” (Ef 2,12). Oni njeguju “neprijateljstvo prema Bogu” (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). “Nema čovjeka koji ne griješi”” odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); “nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog” (Ps 14,3 – RU).
I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer “grijeh je bezakonje” (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumjeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. “Bog se ne da izrugivati”, objašnjava Pavao. “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: “Jer plaća je grijeha smrt.” (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav “zbog svojih prekršaja i grijeha” (Ef 2,1).
To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao “da traži i spasi što je izgubljeno” (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8).
Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili “smrću njegova Sina” (Rim 5,10). “On sam u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo.” (2 Pt 2,24 – RU) “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je “Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25)…
Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva. Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.
Raoul Dederen