Kad Bog svoje planove ostvaruje s običnim ljudima, tada se neizbježno događa nešto neobično. Neki ljudi događaje i osobe u Knjizi o Ruti smatraju običnima — nema velikih vojskovođa, nema čuda. Umjesto toga susrećemo obične ljude koji u životu doživljavaju ono što doživljava većina nas: rad, smrt, nemire u zemlji, selidbu, brak, rođenje. U izvještaju o Ruti spominju se ljudi koji postupaju neočekivano, koji na neobičan način uzvraćaju na Božju ljubav i tu ljubav prenose na druge.
Izvještaj o Ruti jedan je od najdramatičnijih u Bibliji. Nakon smrti svojeg muža i šogora te odlaska šogorice Orpe, Ruta ulazi u priču smjelom izjavom pred svojom siromašnom svekrvom: “Kamo ti ideš, idem i ja… tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.” (Ruta 1,16) Kad Noemi pokušava vratiti Rutu i Orpu u Moab, ona kaže: “Neka vam Jahve bude milostiv kao što vi bijaste pokojnicima i meni.” (Ruta 1,8)
Noemi nije jedina koja primjećuje Rutin uzoran život. Nakon njihova povratka u Betlehem, kad prvi put susreće Boaza, Ruta ga pita zašto je prema njoj tako ljubazan. On odgovara: “Čuo sam što si sve učinila za svoju svekrvu poslije smrti svog muža; kako si ostavila oca svoga, majku svoju i zavičaj svoj te došla u narod kojeg do jučer ili prekjučer nisi poznavala.” (Ruta 2,11)
On zapravo uspoređuje ovu Moapku s Abrahamom, praocem Izraela. Njegova primjedba jako sliči pozivu što ga je Bog uputio Abrahamu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti.” (Postanak 12,1.2)
U ovom je retku istaknuta ista misao o zemlji, zavičaju i baštini. Ruta je prikazana kao pramajka u simetričnoj sličnosti s praocem Abrahamom. I ona dolazi iz tuđinske zemlje na istoku da se nastani u obećanoj zemlji. Božje riječi upućene Abrahamu — ‘Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov’ (Postanak 12,3) — primijenit će se izravno na nju kao ženu iz koje će poteći David.
Abraham i Ruta su praroditelji Izraela. Njihov životni put zahtijevao je da se odreknu doma i obitelji i stare prirodne veze zamijene novima, zavjetnima. Ruta se odrekla obiteljske solidarnosti; odrekla se nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti. U čitavoj izraelskoj povijesti samo joj je Abraham sličan kad ga je Bog pozvao. Ali on je bio čovjek koji je putovao sa svojim domom. Ruta stoji sama; ona nema ništa. Nikakav je Bog nije pozvao, nikakvo joj Božanstvo nije obećalo blagoslov, nitko od ljudi joj nije pritekao u pomoć. Ona živi i odlučuje bez kolektivne potpore; svjesna je da njezina odluka može značiti smrt. Ona iskoračuje vjerom; čak ni Abrahamov korak vjere ne nadilazi ovu Rutinu odluku.
U događajima o Ruti Bog je prisutan i aktivan, ali se On uglavnom otkriva u načinu na koji se ljudi odnose jedan prema drugome. Izvještaj povezuje Božju volju i ljudske postupke tako da svaki od glavnih protagonista postaje Božji sluga drugome. U našem svijetu, u kojem vlada borba za preživljavanje i zadovoljavanje vlastitog probitka, božanski i ljudski postupci idu ruku pod ruku.
Nama nije potrebno čudo da vidimo Boga. Božja milostiva ljubav se otkriva u ljubavi ljudi jednih prema drugima. Premda možemo misliti da su naše nade i postupci svjetovni i obični, premda u svojem životu možda ne vidimo tako otvoreno i dramatično Božju ruku, mi možemo doživjeti Njegovu prisutnost kad dajemo i skrbimo se jedan za drugoga.
Denise Dick Herr