Biblijsko učenje o uskrsnuću ima praktične posljedice po svakodnevni život. Spomenimo tri područja na kojima je to posebno vidljivo.
Prvo, ono vjerniku daje pravilno razumijevanje tijela. Bog je Stvoritelj i Otkupitelj tijela, što pokazuje da je tjelesni život dobar. Nije slučajno što su Korinćani, bar neki koji su imali problema s razumijevanjem uskrsnuća, imali problema i sa svojim odnosom prema tijelu. Očito je da su neki među njima smatrali sasvim prihvatljivim da sudjeluju u spolnom općenju s nemoralnim ženama (1 Korinćanima 6,16), dok su drugi smatrali da je muškarcu najbolje ne doticati se žene, čak ni u braku (1 Kor 7,1). Pavao odbacuje oba nazora i nije slučajno što se u svom dokazivanju poslužio doktrinom o uskrsnuću. On potvrđuje da je tijelo dobro i upozorava da protiv njega ne griješimo. Tijelo je za Gospodina, a Gospodin je za tijelo (1 Korinćanima 6,13). Ono je hram Svetog Duha (r. 19). Kršćanin treba proslavljati Boga u svom tijelu (r. 20). Sve se to može reći jer Pavao zna da će Bog uskrsnuti tijelo (r. 14).
Ako Bog toliko cijeni tijelo da će ga obnoviti i uskrsnuti za vječnost, onda ga i kršćanin treba cijeniti. To se odražava ne samo na seksualnosti nego i na zdravlju. Sama činjenica da je čovjek cjelovito biće, a ne duša utamničena u tijelu koja se nastoji osloboditi, kako su to učili neki grčki filozofi, ukazuje na vrednovanje tijela i pozitivan pristup prema njemu. Kršćanska nada je nada koja pozitivno pristupa životu i tijelu.
Drugo, ova doktrina omogućuje kršćaninu da pokaže dolično, realističko ponašanje prema smrti. Naravno, budući da tjelesni život vrijedi, kršćani će promicati život i boriti se protiv smrti. Smrt neće smatrati prijateljem, prirodnim dijelom života ili još jednim životnim krugom, kako se to prikazuje u današnjoj literaturi. Kršćanin u tome neće pogriješiti: smrt je neprijatelj. To znači da se s pouzdanjem možemo boriti protiv smrti, sigurni da njezine trenutne pobjede neće potrajati. Mi možemo biti na strani zdravlja, mira i svega što promiče život, a da se ne obeshrabrimo niti bojimo da će neprijatelj s kojim se borimo na kraju pobijediti.
Ovaj realni pogled na smrt, koji je ne prihvaća niti se pred njom skriva već je priznaje za poraženog neprijatelja, pomaže kršćaninu da izbjegne i druge zamke. Isključuje sva nastojanja za uspostavljanjem kontakta i komuniciranje s mrtvima, jer nema besmrtne duše i mrtvi spavaju snom bez svijesti, pa je navodno komuniciranje s njima neka vrst obmane. Biblijska slika pomaže nam da izbjegnemo takve prijevare.
Na kraju, doktrina o uskrsnuću pomaže kršćaninu da stekne realno gledište prema životu i radu u ovome svijetu. Neki su tvrdili da kršćani očekivanjem budućeg svijeta neminovno zanemaruju ovaj sadašnji. Ovo treba biti daleko od istine. Narav njihove nade, koja se pozitivno odnosi prema životu, navodi ih da ovdje rade za život; upravo ih ova zajednička narav njihove nade pokreće da rade za dobro drugih. No oni su i realni. Znaju da je njihov rad sudjelovanje u Božjem konačnom djelu i očekivanje tog djela. To ih sprečava da svoje vlastite napore pretvore u idole. Njihovo pouzdanje da će ih Bog uskrsnuti u posljednji dan omogućuje im da radi Božjeg kraljevstva stave svoj život na raspolaganje. Drugim riječima oni svoj život vide vrijednim, ali ne i konačnim. Život je dar kojeg treba prihvatiti i cijeniti, a ne sebično čuvati po cijenu zanemarivanja odgovornosti prema Bogu i bližnjima.
Vizija dolazeće stvarnosti Božje slave potiče nas na poseban život u sadašnjosti, odnosno na strpljivo i odvažno djelovanje u našem svijetu prema Kristovom putu, putu od stradanja do slave. Kršćani su slobodni da služe s Kristom i za Krista, čak i ako to znači biti “vjeran do smrti”, uz puno pouzdanje da stvarno postoji kruna, koja je život.
Učiniti manje od ovoga znači vratiti se starom životu i smrti. No predati se životu službe u nadi u uskrsnuće već je sudjelovanje u samom životu. Ivan je to dobro sažeo: “Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje u smrti.” (1 Ivanova 3,14)
John C. Brunt