Richard M. Davidson
1. Pismo kao most između kulture i vremena
Suvremena primjena kod Isusa i biblijskih pisaca Novog zavjeta pojavila se prirodno iz njihovog teološkog tumačenja starozavjetnih ulomaka.
Biblijski pisci tvrde da teološke poruke Svetog pisma nisu vezane uz kulturu, da se primjenjuju samo na određene ljude i određeno vrijeme, već su trajne i sveopće primjenjive. Citirajući Izaiju 40,6-8 Petar snažno potvrđuje ovu istinu: “Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnoga Boga. Svaki je, naime, čovjek kao trava, sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cvijet joj odpadne, a riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (1 Pt 1,23-25)
Većina etičkih uputa u novozavjetnim Evanđeljima i poslanicama mogu se smatrati praktičnom primjenom starozavjetnih ulomaka: na primjer, Isusova propovijed na Gori kao primjer primjene načela Dekaloga; Jakovljeva primjena načela iz Levitskog zakonika 19; Petrove etičke upute izgrađene na uputi: “Budite dakle sveti, jer sam svet ja.” (1 Pt 1,16; citat uzet iz Lev 11,44.45; 19,2; 20,7)
2. Biblijski kontrolni elementi za određivanje trajnosti
Određeni dijelovi Starog zavjeta, posebice ceremonijalni i obredni zakoni te provođenje izraelskih građanskih i teokratskih zakona, više nemaju važnosti za kršćane. Međutim, novozavjetni pisci ne određuju samovoljno koji su zakoni još na snazi, već dosljedno primjenjuju kriterije samog Starog zavjeta, koji pokazuju koji su zakoni sveopće obvezni, a koji imaju ugrađeno “pravilo ograničenja”.
Starozavjetni mišpatim ili građanski zakoni, ukoliko su primjenjivi na Dekalog, imaju trajnu vrijednost u onome što određuju, ali je primjena njihovih načela vezana uz teokratsku vladavinu; tako imaju ugrađeno “pravilo ograničenja”. Kad je 34. godine po Kr. došao kraj teokraciji (kao ispunjenje Dn 9,24 i po Stjepanu najavljen u parnici saveza u Dj 7), došla je kraju i dužnost građanskih vlasti da provedu ove zakone.
Na sličan način su žrtveno-obredni zakoni bili dio tipskog sustava ispunjen u antitipu Isusu, koji je u stvarnosti na Golgoti proveo i u nebeskom Svetištu provodi ono što je bilo prikazano u starozavjetnim ritualima. Ugrađeno “pravilo ograničenja” ovih zakona nalazimo također u Starom zavjetu (Izl 25,9.40 [usp. Heb 8,5] ; Ps 40,7-9 [usp. Heb 10,1-10] i Dn 9,27).
U drugim slučajevima, u kojima je Bog izišao u susret okorjelosti srca Izraela – kao dopuštanje ropstva i razvoda – i nije odmah ukinuo ove postupke, Sveto pismo jasno pokazuje kakav je bio božanski ideal na početku (Post 1–3). Mojsijevsko zakonodavstvo, koje je u svoje vrijeme bilo revolucionarno, vraćalo je natrag na edenski ideal. Novi zavjet prepoznaje i primjenjuje ovaj hermeneutički kriterij trajnosti “u početku” (vidi Mt 19,8).
U nekim slučajevima, kad možda nije jasno prelazi li neka božanska zapovijed granice vremena i kulture, Biblija pruža jasne pokazatelje opće i trajne naravi materijala. Tako, na primjer, zakon o čistoj i nečistoj hrani (Lev 11) treba gledati u kontekstu brojnih leksičkih, strukturnih i teoloških pokazatelja (u Starom i u Novom zavjetu) da postane jasno kako je to dio općeg obveznog zakonodavstva; isto važi i za zakone koji su neznabošcima bili zapovijeđeni u Djelima 15.
Opće načelo, dakle, izrečeno i ilustrirano od novozavjetnih pisaca u njihovoj primjeni Pisma, jeste da trebamo prihvatiti važeće biblijske upute koje prelaze granice kulture i vremena, ukoliko samo Sveto pismo ne pruži kriterije za ograničenje ove važnosti. Međutim nisu svi biblijski postupci nužno i biblijske upute. Život Božjih svetaca u Starom i u Novom zavjetu, koliko god bio primjeran, bio je popraćen i pogreškama i grijehom: Biblija daje poštenu sliku njihova života i karaktera za naše ohrabrenje, ali i za našu pouku.
Premda biblijske upute važe u svim kulturama i vremenima, one su dane u određenoj kulturi i vremenu. U primjeni moramo uzeti u obzir ovo vrijeme i mjesto. Određene forme ili postupci koji su bili izraz određenog značenja ili načela u prvom stoljeću, mogu danas zahtijevati drugi oblik izražavanja s istim značenjem (na pr. pozdravljanje svetim cjelovom, Rim 16,16).
Često Biblija u kontekstu nekog ulomka daje elemente po kojima ćemo znati kada je prikladno potražiti načelo i naći drugi način djelovanja tog istog načela. Na primjer, upute za robove i njihove gospodare (Ef 6,5-9) danas više ne važe, jer ropstvo ne postoji. Obrezanje, kao znak pripadnosti židovskoj zajednici, nadomjestilo je u kršćanskoj crkvi krštenje. U ovim je slučajevima promijenjena forma, a ne značenje.
Osim toga, Sveto pismo jasno pokazuje da su neke forme tijesno povezane s njihovim značenjem i ne mogu se nadomjestiti prikladnom suvremenom formom. Na primjer subota kao dan odmora, podrijetlom od stvaranja, ne može se nadomjestiti nedjeljom; obred pranja nogu, koji se oslanja na Isusov izričiti primjer i zapovijed, nije moguće nadomjestiti nekim drugim načinom izražavanja poniznosti.
3. Personalizacija Pisma
Konačni cilj tumačenja Svetog pisma je izvršiti praktičnu primjenu svakog ulomka na osobni život. Krist i novozavjetni apostoli su često ponavljali poruke evanđelja sadržane u Svetome pismu da bi slušatelje i čitatelje doveli do spasenja i u sve prisniju osobnu zajednicu s Bogom.
Važno je da tumač za svaki ulomak postavi pitanja: Što je poruka i cilj ovog ulomka kojeg Bog želi da primijenim osobno na sebe? Kako ovaj ulomak djeluje na moj osobni duhovni život? Koja obećanja sadrži, a mogu smatrati da su meni upućena? Kakvu sliku daje o Isusu da bih Ga mogao slaviti? Koju pobjedu mogu izvojevati? Koji grijeh ili nedostatak trebam izbjeći? Koje praktične korake trebam preduzeti? Koju zapovijed mogu izvršiti iz zahvalnosti? Koja vremenski neograničena načela iz opisane situacije mogu primjeniti na sebe?
Prigodom izlaska Bog je odredio da svaki budući naraštaj Izraelaca smatra da je osobno izišao iz Egipta (Izl 13,8.9). Ovo načelo personalizacije ponovljeno je mnogo puta starozavjetnom Izraelu (Pnz 5,2-4; 6,10.21) i duhovnom Izraelu (Gal 3,29; Otk 15,1.2; 2 Kor 5,14.15.21; Rim 6,3-6; Ef 1,20; 2,6; Heb 4,3.16; 6,19; 10,19.20; 12,22-24). Na kraju trebam čitati i prihvatiti Pismo kao da sam ja bio sudionik silnih Božji spasiteljskih djela, kao da su Božje poruke upućene osobno meni – što je Božja živa i aktivna Riječ u mojoj duši.