Konačni cilj tumačenja Pisma je izvršiti praktičnu primjenu svakog ulomka na čovjekov osobni život. Tumač mora nastojati da razumije kako osobno primijeniti svaki ulomak. Sveto pismo u biti treba čitati i prihvatiti kao da je osobno upućeno tumaču. Ono je Božja živa i aktivna Riječ za dušu.
Ovo poglavlje prvo prikazuje temeljna načela i posebne smjernice za tumačenje Biblije.
Biblija i samo Biblija
Temeljno načelo koje postavlja samo Pismo o sebi jeste da je samo Biblija (sola scriptura) konačno mjerilo istine. Klasični tekst koji sadrži ovo temeljno načelo je Izaija 8,20: “Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” Dvije hebrejske riječi torah (zakon) i tecudah (svjedočanstvo) ukazuju na dva izvorišta autoriteta u Izaijino doba. Danas su to Sveta pisma: Pentateuh (Petoknjižje) i svjedočanstvo proroka o ranije otkrivenoj Božjoj volji u Tori. Isus je ovu dvojaku podjelu starozavjetnih Pisama obilježio sličnim riječima kad je spomenuo “Zakon i proroke” (Mt 5,17). Novi zavjet dodaje autoritativno otkrivenje dano po Isusu i Njegovim apostolskim svjedocima (vidi Ef 2,10; 3,5).
Izaija je upozorio otpali Izrael da tražeći savjet spiritističkih medija ne okreće leđa autoritetu zakona i proroka (Iz 8,19). U novozavjetna vremena su drugi izvori autoriteta prijetili da prisvoje vrhunski autoritet biblijskog otkrivenja. Jedan od njih je bio predaja. No Isus je jasno pokazao da je Pismo iznad predaje (Mt 15,3.6). Pavao je otvoreno odbacio predaju i ljudsku filozofiju kao konačno mjerilo istine za kršćanina (Kol 2,8). Jednako je tako odbacio ljudsku “spoznaju” (grčki gnosis) kao konačni autoritet (1 Tim 6,20).
Pravilno razumljena, priroda je u skladu s Božjim pisanim otkrivenjem u Pismu (vidi Ps 19,2-7, otkrivenje Boga u prirodi; i rr. 8-12, otkrivenje Gospodina u Pismu), ali kao ograničen i nesavršen izvor spoznaje o Bogu i stvarnosti mora biti podložna konačnom autoritetu Pisma i njegovom tumačenju (Rim 2,14-16). Pisci Starog i Novog zavjeta ističu da je od pada u grijeh priroda postala iskvarena (Post 3,17.18; Rim 8,20.21) i više savršeno ne odražava istinu.
Mentalne i emocionalne sposobnosti ljudskih bića su također padom u grijeh postale iskvarene; no i prije pada nije bilo mudro pouzdati se odvojeno od Božje Riječi ni u ljudski razum ni u iskustvo. Eva je pala zato što je pouzdanje u svoj razum i osjećaje stavila iznad Božje riječi (Post 3,1-6). Najmudriji čovjek u povijesti dobro je zamijetio: “Neki se put čovjeku učini prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izr 14,12).
Iz načela sola scriptura izvodimo zaključak o dostatnosti Pisma. Biblija stoji sama kao nepogrešivi vodič k istini; dostatna je da čovjeka učini mudrim za spasenje (2 Tim 3,15). Ona je mjerilo kojim se mora ispitati svaka doktrina i iskustvo (Iz 8,20; Iv 17,17; 2 Tim 3,16.17; Heb 4,12). Tako Pismo pruža okvir, božansku perspektivu, temeljna načela za svaku granu spoznaje i iskustva. Sva ostala spoznaja, iskustvo ili otkrivenje moraju se zasnivati na njemu i ostati vjerni apsolutno dostatnom temelju Pisma.
Ovo je potvrdila i lozinka Reformacije, sola scriptura – Biblija i samo Biblija kao konačno mjerilo istine. Ovim nepogrešivim mjerilom moramo ispitati sve druge izvore spoznaje. Prikladna reakcija čovjeka mora biti savršeno pokoravanje vrhunskom autoritetu Božje Riječi (Iz 66,2).
Cjelovitost Svetog pisma
Drugo opće načelo biblijskog tumačenja jest cjelovitost Svetog pisma (tota scriptura). Nije dovoljno potvrditi primat Pisma. Oni koji su, kao Martin Luther, zahtijevali sola scriptura, ali nisu bili spremni prihvatiti Pisma u njihovoj cijelosti, završili su s “kanonom u kanonu”. Za Luthera je to značilo odbacivanje Jakovljeve knjige (kao “slamnate poslanice”) i preziranje drugih dijelova Pisma (kao da prikazuju put zakona a ne evanđelja).
Sveto pismo u 2. Timoteju 3,16.17 jasno svjedoči o sebi: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravdi, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.”
Svako Pismo – ne samo neki njegov dio – Bogom je nadahnuto. Ovo svakako uključuje cijeli Stari zavjet, kanonska Pisma apostolske crkve (vidi Lk 24,44.45; Iv 5,39; Rim 1,2; 3,2; 2 Pt 1,21). Ali za Pavla ono obuhvaća i novozavjetne svete spise. Pavlova uporaba riječi “Pismo” (graphe, “spisi”) u 1. Timoteju 5,18 ukazuje u tom smjeru. On uzima dva citata s riječima “Pismo veli”: jedan iz Ponovljenog zakona 25,4 i jedan od Isusovih riječi u Luki 10,7. Tako je riječ “Pismo” upotrijebio da označi Stari zavjet i Evanđelje po Luki. Petar svojom primjedbom da neki neuki ljudi “izvrću” Pavlove spise “kao i ostala Pisma” (2 Pt 3,15.16), stavlja apostolove spise u kategoriju Pisma. Tako se već u novozavjetna vremena Evanđelja i Pavlove poslanice smatrani “Pismom”.
Novi zavjet je apostolsko svjedočenje o Isusu i Njegovom ispunjenju starozavjetnih tipova i proročanstava. Isus je obećao poslati Svetoga Duha da podsjeti na ono što je učio (Iv 14,26). Pavao tvrdi da je “Tajna – Krist” “bila saopćena ljudima kako ju je sada Sveti Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,4.5). Pavao sebe naziva apostolom (Rim 1,1; 1 Kor 1,1). On tvrdi da ima “Duha Božjega” (1 Kor 7,40), da piše “zapovijed Gospodnju” (1 Kor 14,37) i da propovijeda evanđelje koje nije ljudsko nego ga je njemu objavio sam Isus Krist (Gal 1,11-12). Novi zavjet, dakle, obuhvaća svjedočenje apostola, bilo izravno (2 Pt 1,16; 1 Iv 1,1-3) ili neizravno, preko bliskih suradnika kao što su Marko ili Luka (Dj 12,12-25; 15,366; Lk 1,1-3; 2 Tim 4,11; Filem 24), o Isusovom životu i službi.
Cjelokupno Pismo, Stari i Novi zavjet, nadahnuto je od Boga, doslovce Bogom nadahnuto (2 Tim 3,16). Radi se o slici božanskog “vjetra” ili Duha, koji silazi na proroka, tako da je Pismo proizvod božanskog stvaralačkog daha. Zato je ono potpuno autoritativno, “korisno za pouku, za karanje, za popravljanje u pravdi”.
Usko vezano uz načelo tota scriptura jest nerazdvojna, nerazlučiva zajednica božanskog i ljudskog. Ključni biblijski tekst koji razjašnjava božansku narav Pisma u odnosu na ljudski element biblijskih pisaca je 2. Petrova 1,19-21: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima. Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja [thelema], nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti [phero] od Duha Svetoga.”
U ovim redcima razvijeno je nekoliko međusobno povezanih misli. Redak 19 podvlači pouzdanost Pisma: Ono je “potvrđena proročka riječ” (DF). U retku 20 saznajemo zašto je tako: Proroštvo nije stvar samovoljnog tumačenja. Kontekst prvenstveno ukazuje na proroka koji objavljuje vijest, koji u nju ne miješa svoje ideje, premda se tvrdnja može odnositi i na nenadahnutog tumača Pisma. Redak 21 ovo još bolje pojašnjava: proroštvo nije rezultat thelema – inicijative, impulsa, volje – ljudskog oruđa; proroci ne govore na svoju ruku. Mjesto toga, biblijski pisci su bili potaknuti, nošeni, čak i tjerani [phero] Svetim Duhom.
Ovaj ulomak jasno pokazuje da Pismo nije došlo izravno s neba, već se Bog poslužio ljudskim oruđima. Sveti Duh nije umanjio slobodu biblijskih pisaca, nije potisnu njihovu osobnost, nije poništio njihovu individualnost. Njihovi spisi su ponekad zahtijevali ljudsko istraživanje (Lk 1,1-3): ponekad su pisci iznosili osobna iskustva (Mojsije u Ponovljenom zakonu, Luka u Djelima, psalmisti); oni pokazuju raznolikost u stilu (zamijetimo razliku između Izaije i Ezekiela, Ivana i Pavla); često pružaju različite perspektive gledanja na istu istinu ili događaj (kao na pr. četiri Evanđelja). Pa ipak, kroz sve to nadahnjivanje misli Sveti Duh potiče biblijske pisce, vodi njihov um u izboru onoga što govore i pišu, tako da ono što iznose nije samo njihovo tumačenje, nego savršeno pouzdana Božja riječ, vrlo sigurna proročka riječ. Sveti Duh je prožeo misli ljudskih oruđa božanskom istinom i pomagao im u pisanju tako da su prikladnim riječima vjerno prenosili ono božansko što im je bilo otkriveno (1 Kor 2,10-13).
Ovaj prvi zaključak izveden iz načela tota scriptura, da su elementi ljudskog i božanskog nerazlučivo povezani, osnaženo je uspoređivanjem pisane i utjelovljene Božje Riječi. Budući da su Isus i Pismo nazvani “Riječ Božja” (Heb 4,12; Otk 19,13), prikladno je usporediti njihove božansko-ljudske naravi. Kao što je Isus, utjelovljena Božja Riječ, bio potpuno Bog i potpuno čovjek (Iv 1,1-13.14), tako je pisana Riječ nerazdvojno sjedinjenje božanskog i ljudskog.
Druga posljedica načela cjelovitosti Pisma jest da je Biblija jednaka Božjoj Riječi; ona je ne samo sadrži. Svjedočanstvo Svetog pisma je bogato. U Starom zavjetu nalazimo oko 1600 puta četiri hebrejske riječi (u četiri različite fraze s malim varijacijama) koje jasno pokazuju da je govorio Bog: (1) “riječi [ne’ um] Jahvine”, oko 360 puta; (2) “tada Jahve reče”, oko 425 puta); (3) “i reče Bog [dibber]”, oko 420 puta i (4) “riječ [dabar] Gospodnja”, oko 395 puta. Mnogo puta je zapisana jednakost između proročke i božanske vijesti: prorok govori u ime Boga (Izl 7,1.2; usp. Izl. 4,15.16); Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta (Pnz 18,18; Jr 1,9); snažna ruka Gospodnja dolazi na proroka (Iz 8,11; Jr 15,17; Ez 1,3) ili je Gospodnja riječ došla proroku (Hoš 1,1; Jl 1,1; Mih 1,1). Jeremija kori svoje slušatelje zato što ne slušaju proroke (Jr 25,4), što izjednačuje s neslušanjem Gospodina (r. 7).
Slanje proročkih vijesti Izraelu sažeto je u 2. o Kraljevima 21,10: “Tada je Jahve govorio ovako preko slugu svojih proroka.” U 2. Ljetopisi 36,15.16 čitamo: “Jahve, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike… Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima.” Proročka vijest bila je Božja vijest. Iz tog razloga proroci su često prirodno u božanskom govoru prelazili iz trećeg lica oslovljavanja Boga (“On”) na prvo lice (“ja”), a da nisu rekli “tako kaže Gospodin” (vidi Iz 3,1-4; Jr 5,3.4; Hoš 6,3.4; Jl 2,23.25; Zah 9,4.7).
Bezbroj puta je u Novom zavjetu “pisano je” jednako što i “Bog kaže”. Na primjer u Hebrejima 1,5-13 za sedam navoda iz Starog zavjeta stoji da ih je izgovorio Bog, ali citirani starozavjetni ulomci ne pripisuju uvijek tvrdnju Bogu (vidi Ps 45,7.8; 102,26-28;104,4). I tekstovi u Rimljanima 9,17 i Galaćanima 3,8 (citati iz Izl 9,16 i Post 22,18) pokazuju tijesnu vezu između Pisma i Božje Riječi: novozavjetni ulomci najavljuju citate s “Pismo veli”, dok je u starozavjetnim ulomcima govornik Bog. Starozavjetna Pisma se kao cjelina smatraju Božjim obećanjima (Rim 3,2).
Premda Bibliju Bog nije izravno diktirao kako bi time zaobišao ljudskog pisca, pa je riječi birao čovjek, ipak su ljudski i božanski elementi toliko nerazdvojni, ljudski glasnik tako božanski vođen u svom izboru prikladnih riječi da njima izrazi božanske misli, da se riječi proroka nazivaju Božja Riječ. Svaka je pojedina riječ Pisma pouzdana jer točno predstavlja božansku poruku.
Ovo se može ilustrirati nizom novozavjetnih tekstova. Citirajući iz Ponovljenog zakona 8,3 Isus kaže: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi [grčki panti rhemati, “svaka riječ”, prijevod hebejskog qol, “sve”] koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Za svoju vlastitu vijest Pavao kaže: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” (1 Kor 2,13) Isti apostol piše: “Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima.” (1 Sol 2,13)
Ono što je jasno istaknuto u Novom zavjetu, potvrđeno je slučajevima kada su Isus i apostoli cijeli teološki argument zasnivali na nekoj ključnoj riječi i čak na gramatičkom obliku u Starom zavjetu. Tako se u Ivanu 10,34 Isus poziva na Psalam 82,6 i određenu riječ “bogovi” da potkrijepi svoju božansku narav. Uz citat dodao je značajnu primjedbu: “A Pismo se ne može uništiti [luo].” (r. 35) Ono ne može biti luo – uništeno, dokinuto, ukinuto, pobijeno ili prekršeno – čak i onda kad su u pitanju samo određene riječi. U Mateju 22,41-46 On zasniva svoj konačni, nepobitan dokaz farizejima na pouzdanosti jedne jedine riječi, “Gospodin”, u Psalmu 110,1. Apostol Pavao (Gal 3,16) na sličan način temelji svoj mesijanski argument na jednini riječi “sjeme” (DK; “potomak” u KS) iz Postanka 22,17.18. Pavao prepoznaje širi mesijanski kontekst ovog ulomka kad iz kolektivne množine “potomci” prelazi na jedninu, Potomak (Sjeme). Isus pokazuje svoje vrhunsko štovanje cjelokupnog autoriteta starozavjetne Tore kad potvrđuje njezinu cjelovitost: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,18)
Analogija Svetog pisma
Treće opće temeljno načelo tumačenja Biblije možemo nazvati “analogijom (ili skladnošću) Pisma” (analogia scripturae). Budući da je cijelo Pismo nadahnuto istim Duhom i čitavo je Božja Riječ, između njegovih različitih dijelova postoji temeljno jedinstvo i sklad. Novozavjetni pisci smatraju različite dijelove starozavjetnog Pisma skladnima i jednakima u božanskom autoritetu. Tako svoj argument mogu potkrijepiti citiranjem više starozavjetnih izvora kao jednakih i prikladno teških. Na primjer, u Rimljanima 3,10-18 nalazimo biblijske citate iz Propovjednika (7,20), Psalama (14,2.3; 5,11; 10,7) i Izaije (59,7.8). Za njih je Pismo nerazdvojna, razumna cjelina. Novozavjetni pisci prihvaćaju velike starozavjetne teme i dalje iz razvijaju (vidi III.E.1).
Oba su zavjeta u uzujamnom odnosu u kojemu osvjetljavaju jedan drugog. Isus je u Ivanu 5,39 opisao kako Stari zavjet rasvjetljava Novi (i Njega posebice): “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” Na drugim mjestima Isus kaže kako On osvjetljava, čak ispunjava Stari zavjet: “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Mt 5,17)
Nijedan Zavjet ne nadmašuje drugoga, premda je kasnije otkrivenje ispitano ranijim kako je to prikazano primjerom Berejaca koji su “bili plemenitiji od onih u Solunu. Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako.” (Dj 17,11) Čak je i Isus nastojao na tome da Njegovi učenici svoje osvjedočenje ne zasnivaju samo na osjetilnim pojavama, već da vjeruju u Njega na osnovi svjedočanstva Starog zavjeta (Lk 24,25-27).
Načelo “analogije Pisma” sadrži tri glavna elementa: (1) Pismo je svoj vlastiti tumač (scriptura sui ipsius interpres), (2) dosljednost Pisma i (3) jasnoća Pisma.
1. “Sveto pismo svoj vlastiti tumač”
Martin Luther je to izrazio riječima: “Pismo je svoje vlastito svjetlo.” Budući da između različitih dijelova Pisma postoji jedinstvo, jedan dio Pisma tumači drugi i tako postaje ključem za razumijevanje povezanih ulomaka.
Isus je ovo načelo prikazao na putu za Emaus, kada “poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Lk 24,27). Kasnije te noći, u gornjoj sobi je istaknuo kako je trebalo “da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima. Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.” (rr. 44.45)
Pavao izražava isto načelo u 1. Korinćanima 2,13: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” Ovaj je tekst preveden na različite načine, ali apostolova uporaba Pisma svakako pokazuje da je prihvatio ovo načelo. Već smo prikazali niz povezanih starozavjetnih citata u Rimljanima 3,10-18. Istu pojavu možemo zapaziti u Hebrejima 1,5-13; 2,6.8.12.13.
Primjenjujući ovo načelo, da je Biblija svoj vlastiti tumač, Isus je na putu za Emaus pokazao kako sve što Pismo govori o određenom predmetu treba prikupiti, da bismo ga mogli protumačiti (Lk 24,27.44.45). To ne znači nekritično spajanje ulomaka za “tekstove dokazivanja” bez obzira na kontekst svakog od njih. Ali kako Pismo u biti ima jednog božanskog Autora, od najveće je važnosti da prikupimo sve što je napisano o određenom predmetu, da bismo bili u stanju razmotriti sve konture tog predmeta.
2. Dosljednost Pisma
Isus je jasno ukazao na ovaj vid analogije Pisma: “A Pismo se ne može uništiti.” (Iv 10,35) Budući da Pismo ima jednog božanskog Autora, različiti dijelovi Pisma u skladu su jedan s drugim. Zato se pismo ne može postaviti protiv pisma. Sve doktrine Biblije bit će međusobno sukladne, tumačenja pojedinih ulomaka bit će usklađena s cjelokupnošću onoga što Pismo uči o određenom predmetu.
Premda različiti biblijski pisci mogu drukčije naglašavati isti događaj ili predmet, to će biti bez proturječja ili pogrešnog tumačenja. Ovo je posebno vidljivo iz paralelnih ulomaka kako ih nalazimo u četirima Evanđeljima. Svaki je pisac pod nadahnućem Duha napisao ono što ga se najviše dojmilo i svaki dio cjeline je potreban da bi se dobila potpuna i uravnotežena slika.
3. Jasnoća Pisma
Načelo analogije Pisma obuhvaća i njegovu jasnoću. Biblijsko načelo jest da je Biblija jasna i shvatljiva i da za pojašnjenje njezinog značenja nije potreban ekleziološki magisterij. Biblijsko svjedočanstvo potiče čitatelje da Bibliju proučavaju sami za sebe da bi razumjeli njima upućenu Božju poruku (na pr. Pnz 30,11-14; Lk 1,3.4; Iv 20,30.31; Dj 17,11; Rim 10,17; Otk 1,3).
Značenje Pisma je jasno i određeno, i marljivi ga istraživač može razumjeti. Isus je to prikazao u svom razgovoru s jednim učiteljem Zakona kad ga je upitao: “Što stoji… pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?” (Lk 10,26) Drugim riječima, Isus je očekivao da se Biblija može razumjeti. Kad je ovaj učitelj citirao Ponovljeni zakon 6,5 i Levitski zakonik 19,18., Isus ga je pohvalio za ispravan odgovor (Luka 10,28). Mnogo puta je Isus istaknuo istu činjenicu: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42); “Zar niste čitali?” (Mt 12,3.5.; 19,4; 22,31; Mk 12,10.26; Lk 6,3); “Tko čita, neka shvati!” (Mt 14,15; Mk 13,14)
Dosljedan primjer biblijskih pisaca pokazuje da Pismo treba uzeti u njegovom jednostavnom, doslovnom značenju, ukoliko nije jasno i očito da se radi o slici. Zamijetimo kako sam Isus pravi ovu razliku, i kako je učenici prepoznaju, razliku između doslovnog i slikovitog jezika (Iv 16,25.29). Nema odvajanja “ljuske” od doslovnog smisla da bi se doprlo do “jezgra” nekog mističnog, skrivenog, alegorijskog značenja koje samo posvećeni mogu otkriti.
Pismo također tvrdi da kod biblijskih pisaca postoji određena namjera istine, a ne subjektivna, nekontrolirana množina značenja. Isus i apostoli su govorili s autoritetom, ne dajući jedno od mnogih mogućih tumačenja nekog ulomka, već njegovo pravo značenje prema nakani ljudskog pisca i božanskog Autora (vidi na pr. Dj 3,17.18.22-24). U isto vrijeme novozavjetno tumačenje ne tvrdi da je iscrpilo značenje nekog starozavjetnog ulomka; za pažljivu egzegezu još uvijek ima mjesta. Postoje i slučajevi u kojima je biblijski pisac namjerno upotrijebio terminologiju ili frazeologiju sa širokim značenjem koje obuhvaća više različitih nijansi neposrednog konteksta ulomka (vidi Iv 3,3).
Posebnu namjeru iznošenja istine živo prikazuje apokaliptično proročanstvo: anđeo tumač dosljedno daje definitivno tumačenje svakog simbola (vidi Dn 7,16-27: 8,15-26; Apokaliptika, ???? II. E). Drugi primjer su one Isusove prispodobe u kojima On sm tumači značenje svakog dijela (vidi Mt 13,18-23.36-43).
Time ne mislimo nijekati da neki dijelovi Pisma ukazuju na nešto što stoji iza njih (na pr. tipologija, pretkaziva proročanstva, simboli i prispodobe) i pokazuju prošireno značenje ili buduće ostvarenje. Čak i u takvim slučajevima prošireno značenje ili ispunjenje proizlazi iz određene istinske namjere teksta, usklađeno je s njome i u biti je njegov integralni dio. Pismo samo ukazuje na prisutnost takvog proširenog značenja ili ispunjenja.
Jednako je tako točno da prvotni čitatelji i čak nadahnuti pisci nisu u potpunosti razumjeli svaki dio Pisma. U 1. Petrovoj 1,10-12 apostol tvrdi da starozavjetni proroci nisu uvijek jasno razumjeli sve mesijanske elemente svojih proročanstava. Zato Petar ukazuje na još jedan element načela jasnoće Pisma, odnosno da dodatno jasnije otkrivenje postaje ključem za potpunije razumijevanje manje jasnih ulomaka. Čini se da je ovo prisutno i u 2. Petrovoj 3,16 kad Petar piše da u onome što je Pavao napisao ima “teško razumljivih mjesta”. Ovi teško razumljivi ulomci ne trebaju biti polaznom točkom, “koja neuki i nepostojani ljudi izvrću… na svoju vlastitu propast”, već ih treba promatrati u širem kontekstu jasnijih biblijskih izjava istine (r. 18; usp. r. 2).
Jasnoća Svetog pisma obuhvaća i koncept “progresivnog otkrivenja”. Tekst u Hebrejima 1,1-3 pokazuje ovo napredovanje otkrivenja od starozavjetnih proroka do Božjeg Sina (vidi Iv 1,16-18; Kol 1,25.26; i drugi). Ovo nije progresivno otkrivenje u smislu da kasnija Pisma proturječe ili dokidaju raniju objavu, već u smislu da kasnija objava osvjetljava, pojašnjava ili uvećava ranije iznesenu istinu. Tako Isus u svojoj Propovijedi na Gori (Mt 5) ne ukida propise Dekaloga, već ih oslobađa od priraslica pogrešne predaje i otkriva njihovu pravu dubinu značenja i primjene. Osnovni uvid u ovo punije značenje Zakona već je postojao u Starom zavjetu, ali Isus omogućuje da ovi dragulji istine zasjaju još većim sjajem, jer su oslobođeni iskrivljenog tumačenja nekih književnika i farizeja. Progresivno otkrivenje se javlja i u smislu da je Isus ispunjenje različitih tipova i proročanstava Starog zavjeta.
Konačna praktična primjena ovog načela jasnoće jest prepoznati sve širu spiralu razumijevanja budući da jedan ulomak rasvjetljava drugi. S jedne strane kasniji biblijski pisci pišu s većom svjesnošću onoga što je bilo napisano ranije i često uzimaju i grade na onome što je bilo ranije (ponekad ovo nazivamo epigenetičkim načelom ili analogijom prethodnog Pisma). Pažljivo čitanje nekog kasnijeg ulomka može ukazati na odjeke ili aluzije ranijih ulomaka, koji time postaju ključem za tumačenje potpunijeg značenja kasnijeg. To se posebno vidi u Otkrivenju. S druge strane, raniji ulomci možda nisu potpunije razumljeni dok ih ne vidimo u svjetlosti kasnijeg otkrivenja. To je posebno točno kod tipologije i proroštva (vidi Mt 12,6.42.43; 1 Pt 1,10-12). Tako spirala razumijevanja raste kad ono kasnije rasvjetljuje ranije, a ranije rasvjetljava kasnije.
“Duhovno valja po Duhu prosuđivati”
Četvrto opće načelo biblijskog tumačenja odnosi se na predrazumijevanje ili objektivnost. Pri suvremenom hermeneutičkom pristupu Bibliji često se polazi od pretpostavke da se izvorna nakana biblijskog pisca može odrediti rigoroznom primjenom hermeneutičkih načela i egzegetskim pomagalima, potpuno odvojeno od bilo kakvog natprirodnog miješanja. Tako nekršćani, jednako kao i kršćani mogu odrediti značenje Pisma, ako se služe ovim pomagalima i pravilno primijene principe.
Međutim biblijski podaci navode na drukčiji zaključak. Posebno zamjećujemo tekst u 1. Korinćanima 2,11.14: “Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha.” “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.”
Budući da Biblija u krajnjem smislu nije proizvod uma čovjeka kao pisca, već Božjeg uma otkrivenog po Duhu (vidi 1 Kor 2,12.13), oboje, izvorno značenje i njegova sadašnja primjena uključuju Božje misli koje je prema Pavlu moguće pravilno shvatiti samo ako imamo pomoć Božjeg Duha (1 Kor 2,13.14; 2 Kor 3,14-18; usp. Iv 6,45; 16,13).
Neki su se usprotivili da se u heremeneutičkoj spirali daje mjesta Duhu, jer su smatrali da se time dopušta subjektivnom elementu da nadmaši solidno egzegetsko/hermeneutičko istraživanje. Istina je da će “duhovna egzegeza” sama, u nastojanju da se potpuno osloni na Duha, bez svjesne primjene egzegetskih i hermeneutičkih načela koja proizlaze iz Svetog pisma, vjerojatno dovesti do subjektivizma. Ali pravilna kombinacija ovisnosti o Duhu i rigorozne egzegeze utemeljene na zdravim hermeneutičkim postupcima, daleko od toga da vodi u subjektivizam, predstavlja jedini izlaz.
Sve je veći broj suvremenih stručnjaka koji priznaju da svi prilaze Svetom pismu sa svojim predrazumijevanjem, pretpostavkama i predrasudama. Tome se ne može doskočiti “znanstvenim” pristupom tekstu, bez “predrasude vjere”. U suštini, budući da Sveto pismo očekuje reakciju vjere, pokušaj zauzimanja “neutralnog” stava već predstavlja izazivanje kratkog spoja s nakanom Pisma (usp. Mt 13,11-17; Iv 6,69).
I vjerujući i Duhom vođeni tumači dolaze sa svojim predrasudama i predrazumijevanjem i nisu imuni na zablude (usp. Dj 11,2-18). No kršćani koji vjeruju obećanjima u Svetom pismu, mogu moliti Boga da preobrazi njihov um kako bi u sve većoj mjeri mogli prihvatiti i usvojiti pretpostavke Pisma, a ne svoje vlastite (vidi Rim 12,1.2). Učenicima i nama obećan je Duh istine: “A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.” (Iv 16,13) Zamijetimo da se u izvorniku ovdje govori o množini; Duh usmjerava tumače zajedno unutar zajednice crkvenog tijela (Ps 119,63; Dj 2,42; 4,32; Rim 12,4-8; 1 Kor 12; Ef 4,3-6), u kojoj se mogu okoristiti razmjenom s drugim vjernicima i s njihovom ispravkom.
Tumači moraju odlučiti da će njihovo predrazumijevanje poticati od Biblije i biti pod njezinim nadzorom, neprekidno otvoreni za modificiranje i proširenje svojih ideja na osnovi Pisma. Oni moraju svjesno odbaciti svaki vanjski ključ ili sustav koji se nameće izvana na Sveto pismo, bio on naturalistički (zatvoren sustav uzroka i posljedica bez ikakvog prostora za natprirodno), evolucionistički (aksiom o razvitku) ili relativistički (odbacivanje apsoluta). Biblijski tumači moraju moliti Duha koji je nadahnuo Riječ, da rasvijetli, oblikuje i modificira njihovo predrazumijevanje sukladno Riječi i da njihovo razumijevanje sačuva da ostane vjerno Riječi.
“Duhovno valja po Duhu prosuđivati” ukazuje ne samo na potrebu da Duh pomogne u razumijevanju, već i da tumač bude duhovan. Duh ne samo što treba prosvijetliti um; on treba preobraziti tumačevo srce. Pristup tumača mora biti sukladan onome što ga zahtijeva Sveto pismo, stav pristajanja ili spremnosti da slijedi ono što Pismo kaže. Isus je rekao: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu [Božju], znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Iv 7,17)
Po primjeru Davida moramo upućivati ustrajne, ozbiljne molitve za razumijevanje: “Pouči me da se tvoga držim Zakona, i čuvat ću ga svim srcem.” (Ps 119,34; usp. rr. 35-40; Izr 2,3-7) Moramo vjerovati u ono što kažu proroci (2 Ljet 20,20; usp Iv 5,46.47).
Ukratko, Bibliju ne možemo proučavati kao bilo koju drugu knjigu, s naoštrenim alatom egzegeze i izbrušenim principima tumačenja. U svakoj fazi procesa tumačenja, knjigu koju je nadahnuo Duh možemo pravilno razumjeti samo prosvjetljenjem “odozgor” i preobraženjem Svetoga Duha. Božjoj Riječi moramo prilaziti s poštovanjem. Možda je najbolje sažet prikladan pristup tumača Svetom pismu zapisao Izaija: “Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.” (Iz 66,2)
Richard M. Davidson