“Krist, suglasno pismima, umro [je] za naše grijehe.” (1. Korinćanima 15,3)
Jeste li ikada povrijedili koga svojim nepromišljenim riječima ili postupkom? U mojim sjećanjima postoji slika koju nikako ne mogu izbrisati. Dogodilo se to jedne proljetne večeri u Houstonu, u Texasu. Moja se šestogodišnja kćerka Bonny uvijek radovala da me vidi kad bih se vraćao kući s posla.
Jednoga dana, dok sam bezbrižno ulazio autom u dvorište, ona mi je radosno potrčala u susret raširenih ruku.
Nažalost, ugledao sam je tek u trenutku kada je auto udario u njeno nježno malo tijelo. Udarac ju je odbacio nekoliko metara kroz zrak. Tijekom nekoliko sljedećih sekundi strašna su me pitanja prikovala uz sjedište: Je li moja nemarnost uništila taj dragi život? Jesam li joj prouzročio nepopravljiva tjelesna oštećenja? Kako sam mogao biti tako lud? Tako nepromišljen? Tako neodgovoran?
Na sreću, Bonny je ostala nepovrijeđena. Međutim, ja sam bio uništen, potpuno opustošen ovim nemilim iskustvom. Samooptuživanje me je izjedalo. Bio sam u stanju duboke žalosti. Moja nemarnost je ugrozila život moje jedine kćerke.
Kao kršćani, proživljujemo slične osjećaje kada je u pitanju naš odnos prema Isusu Kristu. Naš grijeh, naša buntovnost, naša nepromišljenost, stavili su ga na križ. On je umro za naše grijehe. Ne! Ne! Ne! Mnogo više od toga. On je umro za moje grijehe!
Dok gledamo na križ, trebamo potpuno shvatiti što je sve grijeh u stanju učiniti. On je uzeo najljubaznijeg Čovjeka u povijesti i podigao ga na križ.
Jedna od velikih uloga križa je da nam otvori oči za veličinu i strahotu grijeha. Kad vidimo što je sve grijeh učinio Isusu Kristu, moramo osjetiti duboku žalost zbog svojih grijeha. Prema tome, ne tugujemo samo zbog svojih grijeha već i zbog onoga što je grijeh učinio Isusu.
Kršćanstvo započinje sviješću o grijehu, ali se na tome ne zaustavlja. Najposlije, oni koji tuguju bit će utješeni, zar ne? Bog uzima najgoru građu da bi od njega načinio najbolji proizvod.
George R. Knight