Clinton Wahlen
Neki ljudi smatraju da je “autoritet” loša stvar, osobito onaj od vrha prema dolje, kakvog Biblija očito zastupa. I kao što postmodernisti kažu: “Biblija može biti tvoj autoritet, ali nije moj.” Za ove mislioce izvor autoriteta nije od vrha prema dolje, već su to jednostavno oni sami. Oni se ne protive religiji. “Postmodernisti nisu protiv religije. Oni su samo protiv vjerskih učenja koja se drže objektivne istine i korisnosti razuma.” [1]
I danas se s mnogih usana čuje Pilatovo pitanje. “Što je istina?” – pitao je, i otišao, ne čekajući odgovora (Ivan 18,38). Da se samo malo potrudio, mogao je biti uvučen u oštrouman razgovor. Jer Božji način je takav. Bog poziva: “Hajde, dakle da se pravdamo” (Izaija 1,18. KS). [2]
Ovakav Božji poziv znači da je biblijski autoritet racionalna propozicija koja potiče na važna pitanja: (1) Kakva je narav i koji je izvor biblijskog autoriteta? (2) Koje unutarnje dokaze, ako postoje, Pismo daje za tvrdnje o božanskom podrijetlu i autoritetu? (3) Što je s potkrepljujućim vanjskim dokazima? (4) Kako se biblijski autoritet odnosi prema crkvenom autoritetu i tradiciji? Nakon razmatranja svakog od ovih pitanja izvući ćemo neke zaključke. [3]
Narav i izvor biblijskog autoriteta
Biblija i u Starom i u Novom zavjetu tvrdi da je Božje otkrivenje i da stoga ima božanski autoritet. Biblijski Bog “nije samo Bog koji djeluje, već isto tako i Bog koji govori.” [4])
Stari zavjet stotinama puta izriče ovu tvrdnju o autoritetu izjavom “Ovako govori Yhwh” ili nekom njezinom istoznačnicom. [5] Bog je Bog istine (Izaija 65,16) ili doslovno, Bog “Amen”. On govori istinu i ne laže. Božja istina traje vječno jer je, poput Njega samoga, apsolutna i nepromjenjiva (Psalam 117,2). Božja je istina i univerzalna – ista kroz svako vrijeme i kulturu.
Prva pojava riječi “autoritet” (grčki exousia) u Mateju daje upute za definiranje biblijskog autoriteta. Pojavljuje se na kraju Propovijedi na gori, u paraboli koja naglašava kako je važno čuti i poslušati Isusove riječi (Matej 7,24-27). I ovdje i u Marku (1,22) Isusovo slušateljstvo zaključuje da je Njegov autoritet veći od književničkog. Nakon Isusova posjeta sinagogi u Kapernaumu i izlječenja čovjeka opsjednuta demonima uslijedilo je njihovo divljenje (Marko 1,21-28). Dakle, ljudi su prepoznali Isusov autoritet koji je utemeljen na onome što je govorio i na onome što je činio. Što je Isus činio potvrdilo je istinitost onoga što je govorio. Njegova je riječ sadržavala toliku moć da su ga čak i demoni slušali (redci 25. i 26).
Isus je bio vidljivo drugačiji od ostalih učitelja svoga vremena. I dok su oni svoj autoritet podupirali biblijskim spisima, Isus je predstavljao autoritet veći od Mojsija i od slova zakona (Matej 5,21-48). Njegova su djela naglašavala Njegov božanski autoritet. Pri istjerivanju demona On nije rabio božanska imena niti formule, već je Njegova moć bila u Njemu samome. [6]
Kad su pismoznanci i farizeji Isusovu moć nad demonima pripisali Sotoni, Isus im je odgovorio kako je Njegova moć sila od Boga (vidi Matej 12,22-30). Istom autoritativnom tvrdnjom poduprt je i božanski autoritet Pisma. Govoreći beznadnim učenicima na putu za Emaus, Isus se nije pozvao na vlastiti osobni autoritet niti na čudesno uskrsnuće, već na istinitost Božje riječi, pojašnjavajući kako su Njegov život, smrt i uskrsnuće bili ispunjenje biblijskih proročanstava (vidi Luka 24,13-27; 30-32, 44). Radoznalim je Židovima odgovorio iz Pisma (primjerice Marko 12,18-34), potvrđujući da se “Pismo ne može uništiti” (Ivan 10,35 KS).
Dokazi biblijskog autoriteta
Autoritet pisane Riječi čiji je izvor utjelovljeni Isus može se promatrati sa stajališta unutarnjih i vanjskih dokaza. Unutarnjim dokazima smatramo ono što je postojeća istina u Bibliji, a zbog koje ju smatramo autoritativnom. Vanjski se dokazi odnose na činitelje izvan Biblije koji svjedoče njezinu autoritetu. Neke od ovih dokaza možemo pojedinačno preispitivati, ali ako ih prihvatimo zajedno, oni će biti snažni argumenti za trajni autoritet Biblije. [7]
Unutarnji dokazi biblijskog autoriteta. Dva su glavna razloga za vjerovanje u Boga i Božju riječ: stvaranje i proročanstva. Što se tiče stvaranja, nema Mu ravna (vidi Izaija 40,25). Ni jedna se od mnogih drevnih pripovijesti o stvaranju ne može usporediti s Njegovim jednostavnim, preciznim izvješćem jednotjednog čuda u Postanku 1 i 2.
A što se tiče proročanstava, nitko ne može dostići Njegovu sposobnost da “od početka svršetak otkriva” (Izaija 46,10 KS). Obilje ispunjenih proročanstava potvrđuje Njegovu tvrdnju. Jedan je od dobro poznatih primjera Daniel 2. poglavlje u kojemu je pretkazanje svjetskih imperija prikazanih u obliku kipa od različitih kovina. Pišući tijekom 6. stoljeća prije Krista, Daniel je točno opisao slijed kraljevstava čija je vladavina bila izravno povezana s Izraelom, započinjući s Babilonom, nakon kojeg je slijedila Medoperzija, Grčka, Rim i podijeljeni narodi zapadne Europe, zaključno s uspostavljanjem Božjeg kraljevstva. Ono je predstavljeno moćnim i tajnovitim kamenom koji ruši kip i ispunjava cijelu zemlju.
U drugom je proročanstvu Daniel predvidio uništenje grada Jeruzalema i hrama nakon Mesijine smrti i završetka razdoblja od 70 tjedana-godina (Daniel 9,24-27). Mihejevo proročanstvo o rođenju Mesije u Betlehemu (Mihej 5,2) također se znakovito ispunilo (Matej 2,5.6). Stoga je Isus mogao govoriti o nenarušivosti proročanstava (Luka 24,26.44), a Petar je njihovo ispunjenje mogao smatrati uvjerljivijim od čuda i od iskustava očevidaca (Druga Petrova 1,16-21).
Treći razlog za prihvaćanje biblijskog božanskog autoriteta jest biblijska teološka dosljednost. Iako je pisana u razdoblju od oko 1500 godina, a pisalo ju je gotovo 40 različitih pisaca, začuđujuća skladnost Biblije omogućila je Isusu da dvojici obeshrabrenih putnika “protumači što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27. KS). Pavao jednako tako svojim mnogobrojnim navodima iz različitih knjiga Staroga zavjeta naglašava i dosljednost Pisma i njegov jedinstveni autoritet, unatoč različitim osobnostima i osebujnosti njegovih mnogobrojnih pisaca (Rimljanima 3,10-19).
Svjedočanstva očevidaca spomenutih u Bibliji sama su po sebi dvostruka osnova za poštivanje njezina autoriteta. Prvo, napisali su je ljudi koji su iskusili Božje otkrivenje, kao što je to Ivan pojasnio: “što smo vidjeli… svjedočimo… i navješćujemo… život vječni koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao” (Prva Ivanova 1,1. KS).
Istodobno, ona svjedoči i o Božjem selekcijskom procesu. Govornici su Božji odabrani glasnogovornici. Njihova im riječ daje pravovaljanost baš kao što Bog potvrđuje Sebe i Svoju riječ kroz njih.
Vanjski dokazi biblijskog autoriteta. Povijest o čuvanju i prenošenju Biblije daje jake dokaze za njezin božanski autoritet. Masoretski tekst (MT) svitka knjige proroka Izaije pokazuje vrlo male razlike u usporedbi s jednim od njegovih kumranskih prijepisa, iako ih dijeli tisuća godina i velika udaljenost. Slično tomu, više od 5000 grčkih rukopisa Novog zavjeta pokazuje da razlike među njima potječu većinom od slovnih ili gramatičkih pogrešaka pisanju, a ne od neovlaštenih teoloških promjena. Prema Pavlu, (Prva Solunjanima 2,13) sve je to tako zbog njezina božanskog izvora i moći da mijenja ljudske živote.
Biblija je preživjela napadaje srednjovjekovne Crkve, Francuske revolucije, komunističkih režima i znanstvenog cinizma. Suvremeni arheološki uspjesi vode prema jačanju vjere u njezin nadnaravni identitet. Razmotrite sljedeće primjere:
Na Merenptah steli iz trinaestog stoljeća prije Krista spominje se izraelski narod; na steli Tel Dan iz osmog ili devetog stoljeća prije Krista spominje se Davidova dinastija; Babilonske kronike potkrjepljuju Nabukodonozorove aktivnosti detaljno opisane u Drugoj o kraljevima 24,10-17; natpisi na kamenu nazvanom Pilatov kamen navode imenom Poncija Pilata kao upravitelja iz prvog stoljeća; arheološka nalazišta potvrđuju postojanje Heroda Velikog i njegovih palača. Postoje također mjesta nazvana Petrova kuća i Kaifina kosturnica.
Biblija i crkvena tradicija
Autoritet Pisma u odnosu na različite izvore vjerske tradicije različito se razumijevao tijekom kršćanske povijesti. [8] No, prema Pismu, božanski otkrivena biblijska tradicija nalazi se iznad svih ostalih tradicija, bilo crkvenih, znanstvenih ili drugih. I kao što su Petar i njegovi prijatelji rekli pred Sanhedrinom, utvrdom vjerske tradicije svoga vremena: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Djela 5,29. KS).
Iako Biblija nije znanstveni niti povijesni udžbenik, ipak, uz ispravno razumijevanje, ova područja mogu biti u skladu. Biblijske povijesne i znanstvene tvrdnje, božanski priznate, staju nepokolebljive unatoč prividnom sukobu sa svjetovnim učenjima. Božja riječ ne progovara samo u nekim, već u svim ljudskim pothvatima. Ona je naš jedini izvor vjerovanja i kao odani proučavatelji Riječi nastavljamo biti otvoreni za nova razumijevanja Božje volje otkrivene nam u Njegovoj riječi.
Zaključak
Biblijski se autoritet temelji na svome podrijetlu otkrivenja koje je Bog uputio ljudskim bićima. Istodobno, mi kao slobodne moralne jedinke nismo primorani prihvatiti taj autoritet već smo ga slobodni odbaciti i na njegovo mjesto staviti drugi, prema svome izboru. Za očekivati je da prihvatimo biblijski autoritet, ali ne na osnovi slijepe vjere, već na temelju razumnih dokaza. Svjedočanstvom stvaranja, pouzdanošću proročanstava, čudom njezina očuvanja i prijenosa, potvrđivanjem njezine točnosti vanjskim dokazima Bog nam je dao više nego dovoljno dokaza, i unutarnjih i vanjskih, kako bi podupro našu vjeru u Pismo kao Božju nadahnutu i autoritativnu Riječ.
Ta Riječ stoji iznad i neovisna je o organiziranom crkvenom autoritetu, jer jest otkrivenje od samoga Boga. Poslušnošću njezinim propisima poslušni smo Bogu koji je njihov autor i koji nam je ta načela otkrio, te iskazujemo Njegovoj riječi i Njegovoj Osobi poštovanje koje njihovu uzvišenu autoritetu i pripada.
O rimokatoličkoj i luteranskoj tradiciji vidi “Authority of Scripture,” New Interpreter’s
Dictionary of the Bible, sv. 1, str. 352, 353
- [1]Dennis McCallum, The Death of Truth: Responding to Multiculturalism, the Rejectionof Reason, and the New Postmodern Diversity (Minneapolis: Bethany House Publishers, 1996.), str. 203.
- [2]Ako nije drugačije naznačeno, biblijski su navodi u ovom članku autorov prijevod. Biblijskitekstovi s naznakom KS su navodi iz Biblije Kršćanska sadašnjost.
- [3]Vidi Peter M. van Bemmelen, “The Authority of Scripture,” Understanding Scripture: An Adventist Approach, urednik George W. Reid, Biblical Research Institute Studies (Silver Spring, Md.: Biblical Research Institute, 2006), svezak 1, str. 75-89.
- [4]A Berkeley Mickelsen, Interpreting the Bible (Grand Rapids: Eerdmans, 1963), str. 80. (Kurziv u navodu nadodan.
- [5]Isto, str. 80-85.
- [6]Graham Twelftree, Jesus the Exorcist: A Contribution to the Study of the Historical Jesus,WUNT 2, 54 (Tübingen: Mohr Siebeck, 1993).
- [7]Vidi Gerhard Pfandl, “Is the Bible Historically Reliable?” Interpreting Scripture: An Adventist Approach, urednik Gerhard Pfandl, Biblical Research Institute Studies, svezak 2 (Silver Spring, Md.: Biblical Research Institute, 2010), str. 43-51.
- [8]O rimokatoličkoj i luteranskoj tradiciji vidi “Authority of Scripture,” New Interpreter’sDictionary of the Bible, sv. 1, str. 352, 353