Kada sam bio dječak moja je mama često duge zimske dane provodila u izradi tapiserija. U početku me nije zanimalo što radi, ali sam kasnije počeo primjećivati da se bavi nečim neobičnim. Jednom sam sjeo do njenih nogu i odozdo pogledao u donju stranu tapiserije, te je upitao što to radi. Odgovorila mi je da izrađuje tapiseriju. Ja sam joj tada rekao da to što radi odozdo izgleda jako ružno, neuredno i čupavo. Posvuda su ispod platnene podloge visjeli raštrkani krajevi obojane vune. Pitao sam mamu zašto radi tako ružnu sliku. Ona se tada nasmiješila, pogledala me i nježno rekla:
“Sine, bolje bi bilo da se odeš još malo poigrati svojim igračkama, a ja ću te pozvati kada završim. Tada ću ti objasniti što radim.”
Tako sam otišao čudeći se zašto je radila tako zbrkan posao. Nisam vjerovao ni da s njene strane to izgleda mnogo bolje. Nakon nekog vremena moju je igru prekinuo majčin glas:
“Sine, dođi vidjeti!”
Došao sam u dnevni boravak, a ona je pokazala da joj sjednem u krilo. Sjećam se da sam bio gotovo zapanjen kada sam vidio savršeno složene niti vune u boji, koje su oblikovale sliku cvijeta pri zalasku sunca. Nisam mogao vjerovati, jer odozdo je sve izgledalo tako neuredno. Tada mi je mama rekla:
“Sine moj, kada si gledao odozdo sve je ovo izgledalo zbrkano i čupavo. Ali ti tada nisi znao da je na gornjoj strani platna bio crtež prema kome sam radila ovu sliku. Bila je to neka vrsta plana. Ja sam ga samo slijedila. Sada kada sve to gledaš s prave strane, kada si iznad tapiserije, vidiš prekrasne i smisleno složene oblike.”
Od toga dana sam mnogo puta u životu dolazio u tako teške okolnosti da sam često podigao svoj pogled prema nebu i postavljao pitanje Bogu: “Oče, što to radiš?” U tihim trenucima molitve imao sam dubok dojam da mi on poput moje majke odgovara: “Pravim tapiseriju. Tkam sliku tvoga života.” Tada bih mu u svojoj boli rekao: “Ali s moje strane to izgleda kao jedna velika zbrka i nevolja. Ništa mi ne ide kako treba. Sve je tako neuredno i bez smisla.” A on bi mi s uvjeravanjem odgovorio: “Dijete moje, baviš se mojim poslom umjesto svojim obvezama. Vjeruj mi, ja odozgo na platnu tvoga života imam plan prema kome radim. Jednoga dana ću te dovesti k sebi i ti ćeš imati priliku odavde vidjeti tapiseriju svojega života, smislenu i divnu sliku kojoj ćeš se diviti.”
Kako vi vidite svoj život? Vjerujete li u sudbinu? Ako tako vjerujete, blizu ste da povjerujete kako netko inteligentan ima utjecaja na vaš život. I ima. Ali to nije sudbina, niti je vaš život strogo zacrtan. Bog samo ima plan prema kome, ako mu dopustimo, može unijeti smisao u naše tkanje. Odozdo, odavde na zemlji, sve nam se može činiti bez reda. Ali ako se sprijateljimo sa Stvoriteljem imat ćemo mir da sve, ipak, ide po nekakvome redu. Utješne nam Božje riječi dolaze preko proroka Jeremije: “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.”
Željko Bošnjak