Održavatelj travnate površine za golf rekao mi je da u proljeće i u rano ljeto travu ne treba zalijevati često stoga što voda iz prskalica ne prodire duboko u tlo. Uz obilje vode na površini, trava bi razvila samo plitki korijenski splet. U potrazi za vodom trava treba pustiti korijenje duboko u tlo, tvrdi on. Dok su travnjaci u upotrebi, sustav za prskanje ne može biti uključen, a poslije, tijekom ljeta, bit će manje kiše i više kretanja na travnatim površinama. U takvim se uvjetima gornji slojevi tla isušuju pa bi trava zbog plitkog korijenskog sustava brzo postala žuta i suha. Duboko korijenje održava travu u razdoblju između navodnjavanja.
Jedan od mojih dobrih prijatelja pričao mi je kako su ga prije nekoliko godina mučile sumnje. U to vrijeme bio je mladi pastor. Rekao mi je kako je legao na pod, licem prema dolje, i raširenih ruku molio Boga za vodstvo. Bio je obogaćen dubokim duhovnim spoznajama i nadahnutim vodstvom. Znam nekoliko ljudi koji su doživjeli slično iskustvo. Borba sa sumnjama natjerala ih je da korijenje svoje vjere puste mnogo dublje.
Drugi propovjednik, moj poznanik, borio se sa sumnjama za vrijeme studija. Supruga mu je savjetovala, a to je rekla i meni, neka ne razmišlja o teškim pitanjima pa će se poštedjeti muka. On je bio vrlo darovit mladi propovjednik, ali su mu propovijedi i savjeti ostali vrlo površni i jednolični. Izbjegavanjem sumnje razvio je plitko korijenje.
Pa ipak mnogi kršćani misle kako sumnju treba pod svaku cijenu izbjegavati. Jesu li sumnje pokazatelj nedostatka vjere? Trebamo li ih izbjegavati? Ovisi.
Tri značenja sumnje
Prvo, moramo znati da pojam sumnje rabimo za tri vrlo različita stanja uma. Prvo je nesigurnost. Postoje mnoge okolnosti u životu, poput polaganja ispita, novog posla ili istraživanja neke ideje, u kojima imamo određenu razinu znanja, ali budući da nismo Bog koji jedini od početka vidi kraj, ne možemo biti sigurni, već sumnjamo.
U drugom stanju uma sumnja može značiti skepticizam, osjećaj da nešto nije istinito. Naš um ostaje otvoren za dokaze i uvjeravanja, no iskustvo nas čini opreznima. U ovakvom stanju uma možemo reći: „Sumnjam u to.“
U trećem stanju uma pod krinkom sumnje često nalazimo izrugivanje, ismijavanje ili prijezir. Osoba u ovakvom stanju uma može reći: „Ja u to ne vjerujem“, ali ono što doista misli jest: „Dovoljno sam mudar, oprezan i razborit; ti si budala ako vjeruješ.“ Većina od nas zna nekoga tko tvrdi kako je otvoren za raspravu ili dokazivanje, no na svaki dokaz uzvraća ismijavanjem i razornim sarkazmom.
Iznijet ću vam neke misli o ovim oblicima sumnje, ali obrnutim redoslijedom od gore navedenog.
Treća vrsta sumnje. Kada se radi o trećoj vrsti „sumnje“, Biblija ne štedi nikoga. Pisac Psalama kaže: „Blago čovjeku koje ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom, i ne sjeda u zbor podrugljivaca.“ (Psalam 1,1) Ovo su vrlo oštre riječi. Zamijetite kako se ovdje zapravo izjednačuju „opaki“, „grešnici“ i „podrugljivci“ i jasno se daje do znanja kako ih se „blagoslovljeni“ trebaju posvema kloniti. Između nekoliko stvari za koje Biblija kaže da ih Bog mrzi, na vrhu popisa nalaze se „ohole oči“ (Izreke 6,17). Ove izrugivače sigurno ne potiče legalna sumnja.
Ali što je s druge dvije vrste sumnje – s osjećajem nesigurnosti i uvjerenošću da nešto nije istina? Ovdje je biblijski savjet puno drugačiji.
Druga vrsta sumnje. Učenik Toma bio je primjer težeg oblika sumnje, često nazvanog i skepticizmom, odnosno vjerovanjem da je nešto nemoguće ili neistinito. Iako su njegovi prijatelji, ostali učenici, bili osvjedočeni u Kristovo uskrsnuće, Toma je ostao neosvjedočen. Izjavio je: „Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.“ (Ivan 20,25)
Skloni smo oštro osuditi Tomu. Ali, iskreno, njegova je reakcija bila razumljiva. Konačno, nije postojala ni najmanja sumnja da je Isus umro. Bio je razapet, a zatim su Mu vojnici bok proboli kopljem. Skupini rimskih vojnika zapovjeđeno je da čuvaju Njegov grob. Ako je Isus uskrisio Lazara od mrtvih, tko je sada mogao uskrisiti Isusa? Toma je smatrao da su učenici imali priviđenje.
Zapravo smo blagoslovljeni zbog Tomina skepticizma jer je on postavio pitanje koje bi se nametalo mnogima od nas. I doista, u ranoj se povijesti Crkve pojavilo krivovjerje zvano docetizam, čiji naziv potječe od grčke riječi dokeo, što znači „pričiniti se“. Docetizam je tvrdio kako Krist nije u stvarnosti postao ljudsko biće i prebivao među nama, već da se to učenicima samo „pričinilo“, poput neke vrste „prikazanja“. No Tomin slučaj je ovo krivovjerje osporio. On nije bio zadovoljan samo time što Isusa vidi, već je zahtijevao da svojim rukama dodirne Njegove rane. Isus mu je odgovorio: „Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!“ (redak 27)
Toma se nije izrugivao svojim prijateljima učenicima. On je samo mislio kako je ono što su oni tvrdili nemoguće. Ipak je, unatoč sumnji, bio voljan povjerovati. Kada su mu bili predočeni dokazi, on je povjerovao. Rekao je Isusu: „Gospodin moj i Bog moj!“ (redak 28) Ovaj događaj završava riječima: „Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati a da nisu vidjeli!’“ (redak 29)
Ovaj tekst često razumijemo kao ukor upućen Tomi. No postoji i drugi način gledanja na njegovu sumnju.
Toma je dobio materijalne dokaze koje je tražio i na taj je način ostavio naslijeđe svim naraštajima kršćana nakon njega. Drugim riječima, mi koji nismo vidjeli a opet vjerujemo, ne trebamo niša više tražiti zato što je Toma to učinio umjesto nas! Iskreno priznajući svoju sumnju, uklonio je sumnje bezbrojnog mnoštva drugih ljudi!
Prva vrsta sumnje. Događaj iz Evanđelja po Marku govori nam o nesigurnosti. U 9. poglavlju otac beznadno bolesnog dječaka dolazi k Isusu. Isus mu kaže kako je sve moguće onomu koji vjeruje. Ovaj čovjek se nada da mu Isus može pomoći, no ima neke sumnje. Iskreno odgovara: „Vjerujem! … Pomozi moju nevjeru!“ (Marko 9,24) I Isus je izliječio njegovog sina.
Ovo je pouka za sve nas koji ponekad sumnjamo. Uvijek možemo zajedno s ovim ocem reći: „Vjerujem! Pomozi mi da nadvladam nevjeru!“
Mi smo samo ljudi
Osjećaj nesigurnosti dio je naše ljudske naravi. Mi nismo Bog. Ne možemo sve znati. To se ne odnosi samo na kršćane. O svojem iskustvu govori pisac C. S. Lewis. U svojoj knjizi Kršćanstvo napisao je: „Sada kada sam kršćanin, nađem se u raspoloženju u kojemu mi sve izgleda nemoguće, a dok sam bio nevjernik, bilo je trenutaka kada mi je kršćanstvo izgledalo zastrašujuće mogućim.“ On je, dakle, proživljavao sumnje i kao vjernik i kao ateist.
Naš neprijatelj nije sumnja, već prijezir. Prijezir dolazi iz ponosnog srca koje misli da je mudro, dok nas iskrena sumnja nagoni da priznamo kako nam nedostaje spoznaja. Ona nas čini poniznima, a to je blagoslov, jer znamo da se „Bog protivi oholima, a poniznima daje milost“ (1. Petrova 5,5).
Stoga se ne plašite svojih sumnji. Naprotiv, suočite se s njima i uhvatite u koštac. Ako im ispravno pristupimo, one se ne protive vjeri, već nam pružaju mogućnost da svoje korijenje pustimo duboko i da naša vjera uzraste.
Ed Dickerson