Rachel se brine zbog toga što se previše brine. Strahuje za mnoge stvari, no njezina najveća briga su ljudi i njihovo mišljenje o njoj. Ne želi da šef vidi njezina ograničenja. Ne želi da prijatelji i suradnici uoče njezine nedostatke. Boji se da će ju Bog odbaciti ako ne prizna jedan jedini grijeh, i jednako je zabrinuta za sigurnost svojeg supruga, za njegov uspjeh i vječnu budućnost. Njezina nesigurnost usmjerena je na pitanja koja većinu od nas muče neko kraće vrijeme. No u ovom trenutku Rachelini strahovi su postali akutni i trajni. Ne nauči li preispitati svoje zastrašujuće misli, one će ju uništiti.
Poput 20 milijuna ostalih Amerikanaca i Rachel pati od anksioznog poremećaja koji uzrokuje bezrazložnu zabrinutost, razdražljivost, eksplozivnost, dekoncentriranost, depresivnost i nesanicu. Ona izbjegava ljude i okolnosti koje potiču napadaje panike, no mehanizam izbjegavanja uskraćuje joj neke dobre prilike i ugrožava kakvoću života. Kako se osobe poput Rachel (ili mene i vas) mogu osloboditi pretjeranog straha i istodobno biti svjesni onoga što Gavin de Becker, pisac knjige The Gift of Fear (Dar straha), naziva „sjajnim unutarnjim čuvarom”? Strah je prirodan i najjači signal za preživljavanje, kaže Becker. Upozorava nas na opasnost, svraća pozornost na moguću ugroženost, podsjeća nas da se ne treba igrati oružjem ili lutati opasnim gradskim četvrtima. Takav strah ne treba miješati s anksioznošću (strepnjom zbog neke buduće nesreće koja bi nas mogla zadesiti). Anksioznost koči, a ispravan strah potiče.
U stvarnom životu opasnosti od povređivanja su posvuda: rat, terorizam, politika, filmovi, televizija, pa čak i religija. Psihološke posljedice nakon 11. rujna, i sve veći broj napadaja straha, postali su životna stvarnost. No mnoge ljude muče neopravdani strahovi – prestravljeni su kada su sami, prestrašeni su od gužve, živčani su kada govore u javnosti, strahuju od donošenja odluka ili su zgroženi mogućnošću da pogriješe. Biblijski primjer nezdravog straha je čovjek koji je zakopao svoj jedini talent jer se bojao neuspjeha (Matej 25,14-30).
Uvjetovani za strah
Kada je strah prepreka za osobni rast ili poduzimanje razumnih rizika, tada je neprimjeren i destruktivan, kaže dr. Susan Jeffers. Paralizirajuća anksioznost je rezultat prethodnog uvjetovanja. „Nikad nisam čula majku koja govori svom djetetu pri odlasku u školu, ‘Danas se izloži opasnostima, dušo’”. Vjerojatnije je da će djetetu poručiti da bude oprezno, što podrazumijeva svijet kao opasno mjesto. Tko može tvrditi da nije tako? Medicinski stručnjaci nisu sigurni što uzrokuje da zdravi strah postane nezdrava anksioznost, no većina se slaže kako stresna iskustva (poput ranih trauma) stvaraju neravnotežu u kemiji mozga koja pridonosi nastanku anksioznih poremećaja, društvenih fobija, napadaja panike i slično. Tijekom 1970-ih znanstvenici su počeli razvijati istraživanja u svrhu mapiranja moždanih putova programiranih kao odgovor na opasnost. Uvidjeli su da se učenje vezano za strah odvija u dijelu mozga zvanom amigdala, a to je jedno malo područje u obliku badema, koja prima signale za potencijalnu opasnost i aktivira samozaštitne mehanizme. Odgovor strahom je kod većine ljudi zdrava reakcija, no kod nekih je iskrivljena zbog učenja koje je povezano s traumom, što onda snižava moždani prag za uzbunu. „Otisak užasa u sjećanju, i posljedična preosjetljivost, može trajati cijeli život”, kaže dr. Daniel Goleman, pisac knjige Emocionalna inteligencija.
Ponovno postavljanje emocionalnog sustava za uzbunu
Je li moguće ponovno postaviti emocionalne sustave za uzbunu? Možemo li se odučiti od ograničavajućih misli i vjerovanja? Možemo i ne možemo. Kognitivno-bihevioralna terapija bila je uspješna u „uvježbavanju“ nekih ljudi da razmišljaju i ponašaju se racionalnije, no rezultati neurooslikavanja pokazuju da pretjerano uznemirena amigdala ne daje odgovarajući odgovor na ovakvo uvježbavanje. Kod ovakvih osoba niti cjeloživotna terapija namijenjena mijenjanju ponašanja neće spriječiti nenormalnu reakciju na strah. U takvim slučajevima može pomoći terapija lijekovima, no mnogi oklijevaju uzimati propisane lijekove zbog straha da će postati ovisni o njima, ili će ih netko optužiti da su slabi, ili će im Bog zamjeriti na nedostatku vjere. Ne vjerujem da bi Bog bilo koga okrivio zbog prihvaćanja dostupne medicinske pomoći, no svatko mora sam donijeti takvu odluku.
Ako svoje strahove ne možemo otkloniti ili izliječiti lijekovima ili psihoterapijom, možemo li ih nadzirati ili njima upravljati na neki drugi način? Pokušaji nadzora nad strahom često ga još više pojačaju, kaže psiholog Robert Sardello. „Ako strahu pristupimo nadajući se da ćemo ga zaustaviti samo vanjskim sredstvima, primjenjujemo pogrešne alate. Stvarna moć straha nalazi se u našoj želji da ga izbjegnemo“. Kada pokušavamo potisnuti strah, on postaje još jači. Sardello predlaže da naučimo vrednovati svoje strahove. „To ne znači da ih trebamo zvati da dođu, već uvidjeti da su već tu, oko nas, i da u većoj ili manjoj mjeri utječu na nas.“ Hrabrost počinjemo stjecati kada prihvatimo i priznamo naše osjećaje.
Biblijske ličnosti i strah
Kako su biblijske ličnosti podnosile strah? Često su pred njim posrtale! Obuzet političkim i vojnim prijetnjama, David je popustio na razini spolnosti i pretrpio strašne posljedice. U drugim prigodama primijenio je učinkovitije obrambene mehanizme, poput molitve i umjetničkog stvaralaštva (poezije i glazbe). Iako je Abraham dva puta rekao Sari da laže kako bi on umirio svoje strahove, na kraju je ipak svladao svoj strah i postao čovjek vjere. Izraelski narod, preplašen od neprijatelja, oklijevao je ispuniti Božje obećanje, povukao se u pustinju kako bi naučio važne pouke, i u konačnici krenuo naprijed u vjeri. Strah od neodobravanja naveo je Petra da zaniječe svoj odnos s Isusom, no pogreška ga je navela na oblikovanje primjernog karaktera.
Zamijetite sljedeća svjedočenja: David je rekao: „Kad me strah spopadne, u tebe ću se uzdati“. Mojsije je savjetovao: „Ohrabrite se i budite odlučni… Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne bojte se…“. A Jošua je poticao uplašen izraelski narod: „Samo budi odvažan i hrabar“ (Psalam 56,3; Ponovljeni zakon 31,6-8; Jošua 1,7).
Zdravi strah pobuđuje mudrost, nalaže oprez i upućuje na izbjegavanje opasnih ljudi i mjesta. Svakodnevne učestale tjeskobe (strah od kritike, strah od promjene i strah od neodobravanja) stvaraju hrabrost. Pružaju nam priliku da zakoračimo na duhovni put i krenemo hrabro naprijed, i tako povećavamo snagu svog karaktera.
Suočavanje sa strahom
Sposobnost hrabrog suočavanja sa strahom zahtijeva tri vrste vjere: (1) pouzdanje u Boga, (2) pouzdanje u sebe, i (3) pouzdanje u ljude. Pouzdanje u Boga je vjera da će Bog učiniti za nas ono što ne možemo učiniti sami za sebe. Pouzdanje u sebe znači imati tjelesnu spremnost, izgrađivati emocionalnu snagu i razvijati socijalne vještine. Možda ćemo se morati obratiti savjetnicima koji nam mogu pomoći u razvijanju kompetencija poput zdravog unutarnjeg govora, komunikacije, vještine postavljanja granica, vještine opuštanja i drugih obrambenih mehanizama. Kada ljudi odrastu do pune odrasle zrelosti i u potpunosti zauzmu svoj prostor, osjećaju se manje ranjivima. Pouzdanje u ljude nas usmjerava na oslanjanje na podršku pouzdanih prijatelja kada nam je to potrebno. Takvi ljudi nam mogu pomoći pri ublažavanju naših iracionalnih strahova i ponuditi nam snagu i sigurnost kada postoji stvarna opasnost. Osim obitelji i crkvene zajednice, što su dobri izvori ohrabrenja, postoje još i društva „12-koraka“ poput Anonimna udruga opsesivno-kompulzivnih, Anonimna udruga emocionalnih, te udruga Anonimnih alkoholičara, koje pružaju dobre mogućnosti za suočavanje s anksioznošću i strahovima. Tu se sudionicima pomaže u rastu i preuzimanju nadzora nad vlastitim životom, što samo po sebi smanjuje razinu anksioznosti i smanjuje strah. U nekim je slučajevima navika negativnog mišljenja toliko duboko ukorijenjena da je potrebna pomoć stručnjaka. Možemo je naći u izvanbolničkim zdravstvenim programima ili pak intenzivnim bolničkim programima.
Moguće je razviti veće povjerenje u Boga, u sebe i u druge ljude. Možemo uživati u slobodi od nepotrebne tjeskobnosti! Apostol Pavao opisuje savršeno sredstvo protiv straha koje će donijeti oslobođenje: „Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu, prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4,6-7).
Carol Cannon