U svijetu bučnih reklama, jumbo plakata, nasmiješenih ljepotica te uspješnih, bogatih i slavnih ljudi govor o nekim ljudskim vrlinama može izgledati posve bespredmetno. No, uvijek je bilo tako. Vrijednosti se, uostalom, bolje ističu u odnosu na njihove suprotnosti. Jedna od tih “nepopularnih” vrlina je skromnost, a druga je poniznost.
One su suprotnost duhu vremena u kojemu smo zatrpani govorom i slikom napuhanih zvijezda, uspjelih menadžera i neupitno važnih političara. Budući da čovjek ne može do kraja poreći i svoju dobru narav, onu prvu i bogostvorenu, valja govoriti o onome za čim, katkad i ne znajući ili pak na krivi način, teži. Stoga će govor o skromnosti i poniznosti razumjeti i oni koje je zapljusnuo val blještavila, uspjeha ili moći. A to zbog činjenice da ih i oni osjećaju kao iskonski zov vlastitog srca koje negdje ipak zna da se i ne može biti više od toga da smo ljudi i da smo toliko veliki i važni koliko smo to u sebi i pred svojom vlastitom savjesti. Za razliku od egocentričnih i egoističnih nastojanja oko svekolikog promicanja vlastite veličine, ljepote i uspješnosti, skromnost nas stavlja u službu, okreće nas od nas samih i naših vlastitih prohtjeva prema drugima, čini nas suosjećajnima i dobrima. Skromnost je stečena vrlina. Do nje se dolazi izborom.
Mnogo je bilo mudrih i skromnih ljudi tijekom povijesti koji su ostavili velik trag. Nalazimo ih na raznim stranama i u raznim vremenima. Biblija o njima donosi brojna svjedočanstva. Tako je još prorok Sefanija upozoravao na važnost težnje prema skromnosti. On, savjetnički, preporučuje: “Tražite skromnost!” Skromnost nas uči samodostojanstvu i poštivanju dostojanstva svakog čovjeka. Ona nas ne uveličava pred vlastitim očima, niti to želi učiniti pred očima drugih. Skromnost je stav koji uviđa vlastite granice, ali i mogućnosti, vrijednosti i mane. Zato je skroman čovjek uvijek otvoren. Za njega nema gotovih rješenja, dogotovljenog slučaja ili pak propalog slučaja. Skroman se čovjek uvijek može nadati, uvijek može vjerovati da se još nešto može dogoditi, da je još moguć napredak, rast i popravak. Skromnost ne postavlja granice milosti koja dolazi na razne načine, koja nam se približava preko ljudi, događaja ili pak nama nedokučivim putovima. Tako se skromnost očituje kao put rasta, napretka, mira i dostojanstva.
Skromnost ne očajava, a još je manje u opasnosti uznositi se. Ona doprinosi ravnoteži na tezulji naših života. Zato je Sefanijina preporuka i te kako važna. Štoviše, nužna. Posebice danas. Slična joj je poniznost. Ona je prije svega istinita svijest o sebi, o Bogu i drugima. Za vjernike ta je svijest vezana uz Boga i sve njegove atribute. Poniznost sebe ne precjenjuje, ali niti podcjenjuje. Svijest o vlastitoj nedostojnosti i nedostatnosti poniznost neće preuveličavati, već će se uzdati u Boga koji je sve u svemu. Ona ne poriče vlastite darovitosti, ali od njih ne gradi kule babilonske, kao što u vlastitim manama i pogreškama ne vidi odmah smak svijeta. Poniznost nas uravnotežuje i smiruje. Daje nam osjećaj nezabrinutosti pa i veselosti u ovome postojanju.
Skromni i ponizni ljudi hodajući su sveci Božji među nama. Ima ih i više no što bismo mislili. Najčešće ne žive u bogatim četvrtima niti u dvorovima i palačama… Srest ćemo ih na tržnicama, u pothodnicima, neboderima i barakama…
Anton Šuljić