Unutarnji poriv na zaštitu vlastite djece jedan je od najjačih nagona koje ljudi imaju. Mnoštvo je priča o roditeljima koji su doveli u opasnost vlastiti život kako bi zaštitili svoje dijete, a neki čak dovode u pitanje njihovo pravo da to čine.
Jedan on značajnih primjera jest Sara McKinley, osamnaestogodišnja udovica i majka sina u dojenačkoj dobi, koja je živjela u Oklahomi. U prosincu prošle godine ona je pucala iz vatrenog oružja i usmrtila provalnika naoružanog nožem. Dok je muškarac provalnik razbijao zakračunata vrata pokretnog doma McKinlejevih, ona je nazvala 911 i pitala je li u redu ako puca u provalnika u trenutku kad provali i uđe u njihov dom. “Učinite što morate učiniti da zaštitite svoju bebu,” – odgovorio je službenik na centrali. U trenutku kad je provalnik ušao, McKinleyeva je pucala u njega.
“Ja to inače ne bih učinila, ali tu je bio moj sin, morala sam ga zaštititi” – rekla je McKinleyeva.
Majčinski nagon ne postoji isključivo kod majki. U ožujku 2010. godine zvuk ispaljenih metaka na detroitskim ulicama naveo je Davida Adamsa da istrči iz svog doma na terasu ispred kuće, gdje je njegov trinaestogodišnji mentalno zaostali sin Joseph sjedio. Stao je između svojeg sina i osobe koja je pucala, te je bio pogođen dvama mecima koji bi inače pogodili Josepha. Pogoci su bili smrtonosni.
Warren Evans, šef policije u Detroitu, novinarima je izjavio: “Mogao je biti pogođen njegov sin, ali je on izišao da ga spasi.”
Naravno, roditeljska zaštita u većini slučajeva ne iziskuje tako drastične mjere. Svakodnevna zaštita, skrb, odgajanje i ljubav obuhvaćaju događaje poput ogrebenih koljena, slomljenih srca, razbijenih nada i snova. Želja da svoju djecu zaštitimo od neugodnih udaraca neizbježnih u ovom svijetu ponekad nas odvede vrlo daleko. No, ipak, ono što možemo učiniti ima granicu. Ponekad je najbolje ponuditi potporu u molitvi, a zatim se povući i ostaviti situaciju u Božjim rukama. Pa čak i tad, nemogućnost da “poprave situaciju” uzrok je velike roditeljske boli.
Odakle potječe tako nesebična ljubav, ljubav koja nagoni roditelje da bez oklijevanja stave svoj život na kocku kako bi zaštitili svoju djecu, ili pak, da njihov teret nose na srcu kao da je njihov vlastiti? Većina bi kršćana to nedvojbeno pripisala svom Stvoritelju na čiju smo sliku stvoreni; Stvoritelju koji je Svoj vlastiti život stavio na kocku i platio konačnu cijenu kako bi nas spasio za vječnost, ali ne nagonski, već s punom spoznajom o značenju svog dolaska na zemlju, života i smrti za ljudski rod; Bogu koji nam kaže da sve svoje terete donesemo Njemu i stavimo ih pred Njegove noge; Nebeskom Ocu koji osjeća našu bol i žaluje s nama u našim tugama. Ovakva ljubav daleko je iznad ljudske spoznaje, no najbliža božanskoj jest roditeljska ljubav spram svoje djece.
Tragično je ipak što Božji karakter u podizanju svoje djece ne odrazuju svi roditelji, stoga što živimo u grješnom svijetu. Neki su, na žalost, strašno zlouporabili svoj uzvišeni poziv, ljubav i povjerenje svojih malenih. No, naš Gospodin i to zna. U Izaiji 49, 15. i 16. pita se: “Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao”.
Svi smo mi Božja djeca, a Njegova nas Riječ uvjerava u Njegovu ljubav. Stoga tražimo mudrost od Boga dok vodimo svoju djecu prema zrelosti i dalje, te ne zaboravimo da smo, bez obzira što nam se u životu dogodilo, uvijek pod sjenkom Njegovih krila.
“Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: vjernost je njegova štit i obrana” (Psalam 91,4).
Sandra Blackmer