Zašto je svijet u takvom stanju ako Bog o njemu vodi računa? Kako Bog ljubavi može dopustiti da mnoštvo ljudi gine od ubojitih uragana, cunamija, terorističkih napada i bolesti? Zašto takvo strašno krvoproliće i kaos? Ide li svijet svome kraju? Izlijeva li Bog svoju srdžbu na grješnike? Zato su tako često naduta dijela siromašnih, starijih i djece razbacana među ruševinama? Ova pitanja svakako traže odgovore.
Možda se tome iznenadite
Mnogi se iznenade kad saznaju da Bog nije uzročnik ovih nesreća. Naprotiv, On je darodavac života. U Bibliji piše: ”K’o dim će se rasplinut’ nebesa, zemlja će se k’o haljina istrošit’, kao komarci nestat će joj žitelji. Ali će spasenje moje trajati dovijeka, i pravdi mojoj neće biti kraja.” (Izaija 51,6 JB) Ovaj tekst pokazuje dramatičnu razliku između prirodnih katastrofa i Božjeg djelovanja.
Kad je Bog u liku čovjeka došao na Zemlju, nije učinio ništa da ozlijedi ljude, već samo da im pomogne. Isus je rekao: ”Jer Sin Čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da sačuva.” (Luka 9,56 DK) Rekao je: “Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?” (Ivan 10,32 JB) Zatim kaže: ”Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.” (Matej 18,14 JB)
Božja namjera je bila da Njegovi sinovi i kćeri mirišu egzotično cvijeće, a ne leševe koji se raspadaju. Oni su zauvijek trebali uživati u ukusnom tropskom voću i hrani, a ne umirati od gladi. On se postarao za svježi zrak s planinskih vrhova i hladnu pitku vodu, a ne za ružno zagađenje.
Zašto je priroda podivljala i postala tako razorna?
Kad su sagriješili, Adam i Eva su na Zemlju donijeli prirodne posljedice. ”A čovjeku [Bog] reče: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!” (Postanak 3,17 JB) Adamovi potomci su postali toliko nasilni i iskvareni da je Bog dopustio da svijet bude uništen općim Potopom (Postanak 6,5.11). Otvorili su se svi izvori bezdana (Postanak 7,11). Došlo je do snažnih vulkanskih aktivnosti. Slojevi zemljine kore i priroda izašli su iz svog Bogom određenog reda. Postavljena je pozornica za potrese i ubojite oluje. Svijet prirode se približava završnim posljedicama odluke naših praroditelja, ali Bog još uvijek nastoji spasiti, pomoći i liječiti. On nudi spasenje i vječni život svima koji ih žele primiti.
Ako Bog ne donosi katastrofe, tko to čini?
Za mnoge je postojanje đavla iznenađenje premda je Biblija u tom pogledu vrlo jasna. Sotona je razaratelj. Isus je rekao: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade.” (Luka 10,18 JB) Sotona je nekoć bio sveti anđeo s desna Bogu na Nebu (Izaija 15. i Ezekiel 28. poglavlje). Kad se pobunio protiv Boga bio je izbačen iz Neba. ”Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.” (Otkrivenje 12,9 JB) Isus je rekao: ”On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.” (Ivan 8,44 JB) Biblija kaže da će đavao pokušati prevariti cijeli svijet (Otkrivenje 12,9). Jedan od načina na koji to čini jest širenje ideje da Sotona ne postoji. Prema anketaru Georgeu Barni, u Americi sve manje ljudi vjeruje u stvarnog đavla. Među njima je uznemirujući broj ”nanovo rođenih” kršćana. Kršćanski teolog i filozof Francis Schaeffer u svojoj knjizi How Shall We Then Live? (Kako da živimo?) izjavljuje da je postojanje đavla jedini način da se objasni postojanje zla u svijetu koji je inače dobar. On kaže da ova biblijska istina objašnjava ono što je vjekovima zbunjivalo filozofe.
Starozavjetni izvještaj o Jobu klasični je primjer kako Bog ponekad dopušta Sotoni da izazove katastrofe. Job je u divljačkim terorističkim napadima, u ubojitom uraganu i vatrenoj oluji izgubio stoku, usjeve i obitelj. Ljudi su rekli da je to došlo od Boga, ali pažljivo čitanje teksta pokazuje da je Sotona za ta zla dobio dozvolu od Boga (Job 1,1-12).
Zašto Bog daje Sotoni dozvolu da uništava?
Sotona je prevario Evu i preko nje naveo Adama na grijeh. Budući da je Adam bio prvi čovjek i glava ljudskog roda, Sotona je tvrdio da je Adam njega izabrao da bude ”bog ovoga svijeta” (2. Korinćanima 4,4 JB).
Kaos na Zemlji uzrokovan je činjenicom da se Sotona bori da za pravo da bude bog ovoga svijeta. On svoju tvrdnju potkrepljuje činjenicom da su ga mnogi stanovnici svijeta izabrali za svojega vođu. U Bibliji piše: ”Ne znate li: ako se komu predate za robove, na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate: bilo grijeha – na smrt, bilo poslušnosti – na pravednost.” (Rimljanima 6,16 JB) Bog je dao Deset zapovijedi kao smjernice koje određuju što je dobro a što zlo. On nudi silu novorođenja kako bi ove zakone mogao upisati u srce. Međutim, mnogi odlučuju da zanemare ponudu i nastave živjeti suprotno Božjoj volji.
U Bibliji piše da će u posljednje dane ”dok će svi ljudi i varalice, ujedno zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore” (2. Timoteju 3,13 KS). Zbog toga Gospodin dopušta da razorni anđeli rade svoj posao (Psalam 78,49).
Bog je ljubav i On je po naravi savršeno nesebičan i pravedan. Njegova ljubav Ga sprečava da učini išta nepošteno. Sotona tvrdi da bi Bog bio nepošten kad bi se umiješao u čovjekovu slobodu odlučivanja. On tvrdi da Bog onima koji su se opredijelili za Sotonu mora dopustiti da ga slijede. Bog dopušta Sotoni da svemiru pokaže posljedice grijeha kad mu se pusti na volju.
Buntovni tinejdžer ili tinejdžerica mogu odlučiti da će napustiti dom jer ih kućna pravila suviše ograničavaju. Oni mogu brzo ustanoviti da ih čeka okrutni svijet s grubom životnom stvarnošću. Roditelji ne prestaju voljeti svoju buntovnu djecu. Oni ne žele da im bude zlo, ali ako su odlučili otići ne mogu ih spriječiti. Roditelji se nadaju i mole da ih teškoće u svijetu navedu na povratak kući kao izgubljeni sin u Bibliji (Luka 15,18). U Bibliji piše: ”Ostavit ću ih tada i sakriti od njih svoje lice da budu proždirani. Snaći će ih mnoga zla i nevolje i onda će reći: ‘Zar me ne snalaze ove nevolje zbog toga što Bog moj nije u mojoj sredini?”’ (Ponovljeni zakon 31,17 JB) To je lekcija koju možemo naučiti iz nesreća. One nas pojedinačno i kao narod mogu potaknuti da ozbiljnije tražimo Boga.
Zašto je Bog stvorio đavla?
Odgovor je da Bog nije stvorio đavla. Stvorio je savršenog anđela koji se zvao Lucifer (Izaija 14. i Ezekiel 28. poglavlje). Međutim, Lucifer je sam iz sebe stvorio đavla. Kušanjem je savršeno stvorenog čovjeka i ženu naveo na grijeh. Kad su to učinili, otvorili su ustavu zlu.
Zašto Bog nije ubio đavla?
Neki pitaju: Ako Bog ne želi da ljudi umiru, zašto dozvoljava da se to dogodi? Ako Sotona obavlja ovaj prljavi posao, zašto ga Bog ne spriječi? Jesu li stvari izmakle Božjoj kontroli?
Bog je mogao uništiti Sotonu. Mogao je uništiti Adama i Evu i početi ispočetka. Međutim, da je to učinio, vladao bi silom, a ne ljubavlju. Da bi se mogla razvijati, ljubav mora djelovati po načelu slobode izbora. Bez slobodnog odlučivanja ne bi postojalo nešto kao što je prava ljubav. Mi bismo bili roboti. Međutim, Bog je pustio da zadržimo dar slobode i da vidimo razloge za pravilnu odluku kad je dopustio da grijeh idem svojim putem.
Zašto najčešće stradaju siromašni, stariji i djeca?
Neki će reći da nije pošteno što nevini stradaju. To je točno. Stvar je u tome što grijeh nije pošten. Bog je pošten, ali grijeh nije. Takva je priroda grijeha. Kad je sagriješio Adam je sebe i ljudi rod predao u ruke razaratelja. Bog dozvoljava Sotoni da aktivno djeluje preko prirode i izazove uništenje kao posljedicu čovjekova izbora. Bog ne želi da se to dogodi. On nije želio da Adam i Eva sagriješe. Ali je to dopustio jer je čovjeku dao dar slobode odlučivanja.
Neki sin ili kći mogu se pobuniti protiv roditelja i otići u svijet i postati dileri droga. Oni mogu imati djecu. Mogu tu djecu zlostavljati. Nije pošteno, ali se događa kad ljudi donose pogrešne odluke. Roditelj ili djed i baka žele spasiti ovu zlostavljanu djecu. To je razlog što je Isus došao na našu Zemlju (Marko 3,27).
Da li Bog šalje nesreće da ubije grješnike?
Neki pogrešno misle da Bog uvijek šalje nesreće da kazni grješnike. To nije istina. Isus je za nasilne postupke i prirodne nesreće koje su se događale u Njegovo vrijeme rekao: ”Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: ‘Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.'” (Luka 13,1-5 JB)
To se dogodilo zato što se u svijetu grijeha događaju nesreće i zvjerstva koja se ne bi dogodila u savršenom svijetu. To ne znači da je svatko tko pogine u takvim nesrećama grješnik niti znači da je Bog uzročnik te nesreće. Često nevini trpe posljedice življenja u ovom grješnom svijetu.
Nije li Bog uništio zle gradove Sodomu i Gomoru?
Da, Bog je rijetko kad u prošlim vremenima izrekao sud nad zlima kao u slučaju Sodome i Gomore. U Bibliji piše: ”Kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju.” (Juda 7 JB) Uništenje tih zlih gradova bio je primjer suda koji će Bog pustiti na svijet neposredno prije Isusova dolaska. U svojoj milosti dopustio je da se izvrši Njegov sud kako bi mnogi drugi prihvatili upozorenje. To ne mora značiti da Bog izlijeva svoj gnjev u sudu na gradove kao što su New York ili New Orleans.
Neki su rekli da su te nesreće možda početak izlijevanja Božjih posljednjih sudova na zle. Ne bismo smjeli isključiti mogućnost da Bog počinje slati sudove na zle, premda ovi grozni događaji mogu biti samo posljedice života u svijetu koji je napustio Božji ideal. Čak i ako se oni mogu smatrati ranim upozorenjima na posljednji sud, nitko nema pravo zaključiti da su poginuli zauvijek izgubljeni. Isus je rekao da će na posljednjem sudu biti mnogo lakše za neke koji su uništeni u Sodomi, nego one koji su odbili Njegovu ponudu spasenja u gradovima koji nisu uništeni (Luka 10,12).
Što je Božja srdžba koja će se izliti u posljednje dane?
Biblija objašnjava Božju srdžbu kao dopuštenje čovjeku da se odluči odvojiti od Boga. Kad spominje Božju srdžbu, Biblija ne želi reći da On kažnjava ili se osvećuje. On dopušta ljudskom rodu da ide putem koji je izabrao. U Bibliji piše: ”I onda će se izliti moj gnjev na nj. Ostavit ću ih tada i sakriti od njih svoje lice.” (Ponovljeni zakon 31,17 JB) Razlog za uništenje zlih je, kako piše u Bibliji: “Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.” (Jeremija 2,13 JB)
Prema tome Božji gnjev je posljedica koja snalazi onoga koga Bog prepušta njegovoj odluci da se odvoji od Njega. Bog ne želi prepustiti nijedno od svoje djece uništenju. On kaže: ”Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba.” (Hošea 11,8 JB) Gospodin čezne cijelim srcem da čitav ljudski rod bude spašen za vječnost. U Bibliji piše: ”Odgovori im: ‘Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!”’ (Ezekiel 33,11 JB)
Je li Bog na godišnjem odmoru?
Gdje je Bog kad se sve do događa? Zar dobri ljudi ne mole za zaštitu? U Bibliji piše: ”Ta, zar sam ja Bog samo iz blizine – riječ je Jahvina – zar iz daljine nisam više Bog?” (Jeremija 23,23 JB) Božji Sin nije bio oslobođen stradanja. On pati s nevinima. On je bio klasičan primjer stradanja nevinoga. U stvari, od samog početka činio je samo dobro. Međutim, uzeo je na sebe posljedice naše pobune. Nije ostao po strani. Sišao je na ovaj svijet i sudjelovao u našim patnjama. Sam Bog je trpio nezamislivo užasnu patnju na križu. Patio je zbog neprijateljstva grješnog ljudskog roda. Uzeo je na sebe posljedice naših grijeha.
S obzirom da se nesreće događaju, moramo biti svjesni da nas one mogu snaći u bilo koje vrijeme. Upravo zbog Božje ljubavi otkucaj srca slijedi jedan za drugim. On daje svima život i ljubav. Milijarde ljudi se bude da udišu svježi zrak, da uživaju u toplom suncu, ukusnoj hrani i udobnim domovima. Međutim, nitko od nas ne može reći da ima pravo na život, kao da smo mi stvorili sebe. Moramo priznati da živimo u svijetu koji je iz različitih uzroka podložan smrti. Bilo bi dobro da se sjetimo na ono što je Isus rekao: ako se ne pokajemo, svi ćemo isto tako propasti. Nesreće služe zato da nas podsjete na činjenicu da za ljudski rod nema nade osim spasenja koje Isus nudi. Kako se približava Isusov dolazak, možemo očekivati sve više katastrofa. U Bibliji piše: ”Do nakraj svijeta prodire glas! Jer Gospodin podiže tužbu protiv naroda. Ide na sud sa svakim tijelom. Bezbožnike predaje maču, govori Gospodin.” (Jeremija 25,31 ŠA)
Gospodnja poruka glasi: ”To tim više što shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo.” (Rimljanima 13,11 JB)