Novi zavjet pisan je na grčkom jeziku, poznatom pod nazivom koine, koji ne samo da nije bio mrtav jezik, već se njime služio narod u apostolsko doba, o čemu svjedoče pronađena pisma, poslovni spisi i javni natpisi.
Vjerojatno je da su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom, no kad je došlo vrijeme da se njihov govor zabilježi, pisci su se poslužili jezikom koji se u to vrijeme najviše koristio.
Što se tiče izvornih rukopisa, slično je kao i sa Starim zavjetom: nema nijednog izvornog dokumenta. Ivanov rukopis Evanđelja po Ivanu danas bi imao neprocjenjivu vrijednost, no nitko ne zna gdje se nalazi. Vjerojatno je spaljen za vrijeme nekog od mnogobrojnih progonstava kroz koja je prošla rana Crkva. Božanskom su promišlju mnogi odani kršćani načinili mnoštvo prijepisa Novog zavjeta, a u svjetskim muzejima i knjižnicama čuva ih se čak 4.500.
Najstariji rukopis bilo kojeg dijela Novog zavjeta jedan je mali fragment koji se nalazi u Knjižnici John Ryland u gradu Manchesteru u Engleskoj. Njegove mjere su: širina 6,35 i visina 8,9 centimetra i dio je teksta iz Evanđelja po Ivanu 18,31-33.37.38. Napisan je u Egiptu u prvoj polovici drugog stoljeća, nešto manje od pedeset godina nakon Ivanove smrti.
Vatikanski kodeks je zasigurno najstariji, gotovo cjelovit postojeći prijepis Biblije. Naziv je dobio po tome što se nalazi u vlasništvu Vatikanske knjižnice u Rimu, još od 1481. godine. Malo se zna što se s njim zbivalo prije tog datuma, no znanstvenici tvrde da potječe iz prve polovice četvrtog stoljeća. Mjere njegovih platnenih araka su 25 x 26 cm. Na svakoj je stranici tekst pisan u tri stupca. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje veći dio Knjige Postanka, dio Psalama i dio Novog zavjeta nakon devetog poglavlja, četrnaestog retka Poslanice Hebrejima.
Drugi rukopis neprocjenjive vrijednosti je Sinajski kodeks, kojeg je 1844. godine otkrio njemački znanstvenik Tischendorf u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Godine 1860. bio je poslan ruskom caru u Petrograd, gdje ga je Tischendorf objavio nakon tri godine. Tamo je ostao sve do 1933. godine, kad ga je Britanski muzej otkupio po visokoj cijeni od 100.000 funti. Novac je prikupljan širom Britanije, a dio je priložila i vlada.
Rukopis je napisan na platnenim arcima čije su mjere 33,75 x 37,54 cm. Tekst je obično pisan u četiri stupca. Prema mišljenju znanstvenika datira negdje iz sredine četvrtog stoljeća i približno je iste starosti kao i Vatikanski kodeks. Treći važan rukopis, poznat pod nazivom Aleksandrijski kodeks, čuva se u Britanskom muzeju, a potječe iz prve polovice petog stoljeća. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, veći dio Psalama i Druga poslanica Korinćanima, kao i neki manji dijelovi drugih knjiga.
Osim ovih triju velikih rukopisnih svezaka koji su doprli do naših dana iz prijašnjih stoljeća, sačuvani su još mnogi ulomci Novog zavjeta. Mnogi od njih ugledali su svjetlost dana tek nedavno. Svakog od njih pomnjivo proučavaju stručnjaci za Novi zavjet, čija je glavna zadaća pripremiti grčki tekst koji će biti što je moguće sličniji pravom, ali izgubljenom izvorniku.
Bez obzira što ne postoji nijedan pravi Mojsijev, Davidov, Izaijin, Matejev, Markov, Lukin, Ivanov ili Pavlov rukopis, ipak sa sigurnošću možemo reći da su današnji hebrejski tekst Starog zavjeta i grčki tekst Novoga zavjeta toliko točni koliko ih točnim može učiniti ljudska visoka stručnost, poštenje i odanost. Kakve to veze ima s tim kako čitati Bibliju?
Evo kakve: nitko ne treba nimalo sumnjati u bitnu točnost izvornog teksta. Sir Frederic Kenyon, negdašnji ravnatelj Britanskog muzeja i jedan od svjetskih autoriteta za pitanja biblijskih rukopisa, rekao je u vezi s tim: “Kršćanin može uzeti u ruke Bibliju i bez straha reći da drži istinitu Božju riječ koja nam je prenošena kroz stoljeća s naraštaja na naraštaj bez značajnijeg gubitka.” (Frederick G. Kenyon, Our Bible and the Ancient Manuscripts, 1941., str. 23.)
Čitajmo stoga Bibliju s punim povjerenjem.
Arthur S. Maxwell