Tijekom Drugog svjetskog rata, Corrie ten Boom i njezina obitelj spašavali su Židove pružajući im skrovište u svojoj kući u Haarlemu. Nijemci su ih otkrili, Corrie i njezina sestra Betsie su zarobljene i prevezene preko Scheveningena i Vugta u koncentracijski logor Ravensbrück. Nekoliko tjedana nakon što je Gestapo upao u njihov dom, Corrien i Betsien otac je umro u zatvoru. Betsie je preminula u koncentracionom logoru 16. prosinca 1944. Corrie je imala sreće. Vjerojatno je zbog administrativne pogreške puštena nekoliko dana nakon smrti sestre. Njena priča objavljena je 1971. godine u knjizi The Hiding Place, koja je postala veliki bestseler.
Corrie u ovoj knjizi govori o svakodnevnom životu u koncentracionom logoru. Zajedno sa sestrom nastavila je čitati Bibliju i zajedno se moliti. Često priča događaj kako ju je jednom Betsie željela uvjeriti da postoji mnogo stvari za zahvaljivanje Bogu, čak i u njihovoj groznoj situaciji. Inzistirala je da mogu zahvaliti i Bogu za pošast ušiju u njihovim barakama. Corrie je smatrala da je to otišlo predaleko, ali Betsie je vidjela pozitivnu stranu pošasti ušiju u činjenici da će ih njemački stražari sada ostaviti na miru i zbog toga je bila manja opasnost od silovanja! To je bilo nešto za zahvaliti Bogu.
Ovog tjedna, kad sam slučajno pročitao nešto o Corrie ten Boom, zapitao sam se: Možemo li i mi zahvaliti Bogu na pandemiji Covid-19? Moja prva misao bila je da bismo Ga mogli zamoliti da bude blizu ljudima koji su pogođeni ovom katastrofom, ali da Mu zahvalim na ovoj pandemiji? Ne, ne mogu to učiniti kad pomislim na ljude koji su umrli i na sve ljude koji su teško bolesni. I kad pomislim na sve ljude koji gube posao i na tvrtke koje bankrotiraju. A isto tako, kad pomislim na nagli porast nasilja u obitelji i tužnu činjenicu na koju zaboravljamo, što se događa i što će se događati u siromašnijim zemljama u skoroj budućnosti. I, naravno, nisam nimalo zadovoljan sa svim ograničenjima u svom svakodnevnom životu.
Ali postoje zrake svjetlosti na kojima možemo biti zahvalni. Zrak oko nas je postao čistiji. Postoji manje prometnih gužvi, a time i manje nezgoda. Tu je i manje kriminala. Vidimo mnogo inicijativa da jedni drugima pomažemo. A ljudi koji to inače ne rade, nazovu druge ljude da čuju kako im je!
Bilo bi sjajno kad bi trenutna kriza nagnala ljude da dublje razmišljaju o budućnosti. Želimo li zaista društvo u kojem je osobito važno da dionice na burzama i dalje rastu? Želimo li društvo u kojem mora postojati kontinuirani gospodarski rast? U kojem nam je izazov sve više konzumirati? Svijet u kojem se ‘dobar život’ uglavnom mjeri ekonomskim kriterijima? I u kojem razlike između bogatih i siromašnih postaju sve veće? Je li ‘novo normalno’ zaista postaje ‘novo’ u smislu da će biti humanije? Ili će „novo normalno“ s vremenom postati malo uglađenija verzija „starog normalnog“? Bože sačuvaj!
Reinder Bruinsma