Godine 1991. profesor Stephen Hawking s Cambridgea održao je predavanje o darvinizmu pod naslovom “Budućnost svemira”. U njemu nas podsjeća da će se za 5 milijardi godina potrošiti unutarnje gorivo našeg Sunca. Sunce će se razviti u crvenu zvijezdu divovskih dimenzija, koja će u tom procesu progutati Zemlju. Hawking se nada da će čovječanstvo do toga vremena osigurati svoje preživljavanje vještinom međuzvjezdanog putovanja. Znanost, kojoj zahvaljujemo ogroman tehnološki napredak, na taj način, paradoksalno, dovodi u pitanje taj napredak zvonjavom posmrtnih zvona za Sunčev sustav.
Neki bi mogli navesti sljedeći argument: ako će smrt sunca nastupiti tek za 5 milijardi godina, onda se ipak isplati uložiti truda u napredak. Slažemo se, ali to ostavlja otvorenim mnogo važnije pitanje o smislu za svakog pojedinca. Postoje mnoge utopističke političke i socijalne teorije koje nas pozivaju na podnošenje žrtve i rad za divan, budući raj koji će doći jednoga dana. Iste teorije proriču da ljudi ove generacije nikada neće moći uživati u tom raju jer će prije toga umrijeti. Što to znači meni i mojim bližnjima, kao i mnogim milijunima ljudi prošlih generacija? Znanost sama sigurno – zbog svoje prirode – ne može odgovoriti na ta pitanja. No ako postoji Bog Stvoritelj, čije tragove možemo pronaći u elementarnim obilježjima svemira – onda nije nelogična zamisao da bi on mogao biti zainteresiran za stupanje s nama u vezu i pritom nam želio objasniti razlog našeg postojanja. Uvjeren sam da je upravo to učinio u Bibliji.
Biblija nam govori da je čovjek “stvoren na sliku i priliku Božju” da bi na odgovoran način sebi potčinio Zemlju (Postanak 1). Bog je stvorio čovjeka sa sposobnošću da putem Krista stvori osoban i individualan odnos s Bogom (Ivan 1,12), koji nadilazi smrt (Luka 23,43; Filipljanima 1,23). Ljudi koji se uzdaju u Krista, iako su pali i još su grešni (1. Ivanova 1,8), predodređeni su da budu suobličeni slici Božjega Sina (Rimljanima 8,29). Oni će jednoga dana zajedno s njime upravljati otkupljenim i novim stvorenjem (Hebrejima 2,5ff). Takvom gledištu bez daljnjega treba dati prednost pred mračnim pesimizmom ateizma. Ateizam je obesčastio čovjeka time što ga je ponizio do beznačajnog nusprodukta slučajnih sila.
Te slučajne sile čak ni ne znaju da su stvorile čovjeka i nisu ni svjesne da ga nakon nekoliko kratkih godina puštaju da padne u vječnost ništavila. Biblijskom gledištu očito treba dati prednost i pred idejom da je materijalni svemir u osnovi zao, a naša je zadaća zapravo pobjeći u neosobnu nirvanu. Biblija potvrđuje da je materija dobra i obećava nam da će Zemlja na koncu biti obnovljena i onda služiti svrsi za koju je izvorno stvorena. Biblija nam time daje nadu da ljudski napredak nije besmislen (Rimljanima 8,21). U području međunarodnih odnosa bit će, povrh toga, ispunjeno obećanje koje je jednom od Boga dobio prorok Mihej. To obećanje apelira tako neodoljivo na ljudsko srce, da ga je OUN preuzela kao svoj krajnji cilj: “Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati.” Na to je mislio Isus kada je svoje apostole učio molitvi: “Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako u Nebu tako i na zemlji.” Ta se velika zadaća neće ispuniti postupnim poboljšanjem društva, već ponovnim dolaskom Isusa Krista (Matej 26,64; 2. Solunjanima 1,7ff).
(preuzeto iz knjige Tko vjeruje, mora misliti; John Lennox i David Gooding)